Origano (lat. Origanum vulgare)

Origano (lat. Origanum vulgare)

        Mediteranski origano sasušeni je list biljke Origanum Vulgare L. Origano ili divlji majoran je začinska i ljekovita biljka iz familije usnatica (lamiaceae). Ime je dobila iz grčkog (Oros=brdo, Ganos=nakit), preko italijanskog jezika, "origano" - brdski nakit. Ima snažan i aromatičan miris. Okus mu je također snažan i ugodno gorkast. Premda se ovaj list može upotrebljavati svijež, uglavnom se koristi sasušen i smrvljen. Činjenica da su mažuran i origano oboje iz obitelji metvica roda Origanum već kazuje da imaju sličnosti u izgledu, okusu i aromi. Susrećemo ih u mediteranskom podneblju, kao divlji mažuran biljke oregano koji naraste i više od pola metra visine. Najpoznatije su grčka, španjolska i meksička sorta, a razlikuju se po jačini arome i okusa. Domovinom mažurana smatra se istočno Sredozemlje, a uzgaja se na područjima s umjerenom klimom, jer je osjetljiv na mraz. Spominje se još u starom Egiptu, gdje je bio posvećen bogu Ozirisu.

       Jednogodišnja je biljka koja raste kao mali polugrm visine do 50 cm. Listovi su mali s kratkim peteljkama, a cvjetovi bijeli ili blijedoružičastocrveni. Biljka je jako aromatična, gorka okusa. Odomaćen u Sredozemlju, nezamjenjiv je u grčkoj, španskoj, turskoj i italijanskoj kuhinji. Danas se uzgaja posvuda u srednjem pojasu. Raste i divlji na suhim travnjacima i rubovima šuma, na
krečnjakom bogatom i osunčanom tlu. Divlji majoran je višegodišnja biljka, koja naraste i do 70 cm, karakteristične opore arome i okusa. Iz korijena , rizoma, rastu uspravne, kvadratne stabljike. Tamnozeleni listovi su ovalni, dužine do 4,5 cm i širine do 3 cm. Cvjeta od jula do septembra roza-ljubičastim, rijetko bijelim cvijetom, koji oprašuju pčele i leptiri.

Origano (lat. Origanum vulgare)

        Poznat je kao neizostavan začin pri spravljanju pizze. Dobar je kao dodatak omletu, italijanskim sosovima, jelima s paradajzom, janjetinom ili povrćem. U teksaško-meksičkoj kuhinji koristi se uz kim, čili, bijeli luk i luk, naročito u jelu Chili con Carne. Također se koristi u turskoj, palestinskoj, libanonskoj, egipatskoj, sirijskoj i portugalskoj kuhinji, a našao je mjesto u kuhinjama latinske Amerike i Filipina. Origano je sastavni dio chili začina, a koristi u talijanskim, španjolskim i meksičkim jelima. Gotovo je neophodan sastojak za pizzu, a ukusan je i u umacima za tjesteninu, omletima, jelima sa mesom i rižom. Ako mažuran koristite svježi onda je aromatičniji, a dužim kuhanjem gubi aromu pa je poželjno da ga dodajete pri kraju kuhanja, dok suhi dodajte na početku kuhanja.

       Ljekovitost biljke bila je cijenjena još u antičkoj Grčkoj. Hipokratu je služila za ubrzavanje poroda i u liječenju hemoroida. Danas se najviše koristi kao čaj protiv grčeva u trbuhu, bolesti probavnog trakta i gornjih dišnih puteva. Stari Rimljani su ga koristili kao miris nakon kupanja i kao ulje za masažu, ali i kao sredstvo za dezinfekciju i konzervans. Origano ima visoku antioksidativnu aktivnost budući da sadrži velike količine fenolnih tvari i flavonoida, dokazano je da djeluje antimikrobno na patogenu bakteriju Listeria monocytogenes. Velik dio čine eterična ulja (thymol, carvacrol,cymol) i gorke tvari. U 100g svježeg origana je 267,2 mg vitamina C.

Origano (lat. Origanum vulgare)

        Najpoznatija eterična ulja origana su karvakrol i timol, u manjoj količini zastupljeni su cimol, pinen, ocimen i kariofilen. Vrste koje rastu u Grčkoj, najbogatije su karvakrolom. Lišće i cvjetne stabljike imaju jaki antiseptičke, antispazmatske, karminativne i druge učinke. 100 grama svježeg lišća origana ima 267 mg vitamina C. Nove studije s američkog sveučilišta Long Island pokazuju da origano ubija stanice raka prostate – istraživači su toliko oduševljeni ovom biljkom da očekuju kako će postati standardni tretman u liječenju raka prostate, i to bez nuspojava.

        Istraživanja su pokazala fenola karvakrola, tvari koja origanu daje karakterističan ljut okus, i toplu aromu. Karvakrol se također može naći u esencijalnom ulju timijana i metvulje, u veoma širokom rasponu 5-75%, dok razne vrste origana imaju od 50-80%. Karvakrol je uzrokovao apoptozu, odnosno programiranu smrt stanica raka u laboratorijskim testovima koji su provedeni na Sveučilištu Long Island iz New Yorka. Ovi se rezultati podudaraju s ranijim saznanjima da pizza smanjuje rizik od raka. U početku se pretpostavljalo da se radi o učinku likopena, no sada izgleda da likopen i karvakrol djeluju sinergistički u uništavanju stanica raka.

Origano (lat. Origanum vulgare)

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Peršun je dvogodišnja biljka s bijelim, tankim i dugačkim korijenom. Stabljika je gola, malo žljebasta i uglasta. Listovi su različitog nazubljenog oblika. Peršin je list biljke Petroselinum Crispum, koji se može upotrebljavati svijež ili sasušen. Vrlo je popularan kao dekoracija za jelo, izvrstan je kao osvježivač daha. Peršun ima lagan, svjež miris i okus. Svježi peršun mnogo je ukusniji od sasušenoga. Još su stari Egipćani koristili divlji peršun kao sredstvo za lečenje bolesti bubrega i mokraćnih puteva. Plod i ulje deluju diuretično, pomažu u izlučivanju soli iz organizma. Takođe pomaže kod upale prostate, pri otežanom mokrenju, ali i u slučajevima oticanja nogu, reumatizma, artritisa, gihta i gojaznosti. Stari Grci, koji su peršun smatrali svetom biljkom, nisu ga koristili za jelo. Od njega su pravili vijence, koje su nosili na svečanim gozbama i kitili svoje heroje. Za razliku od njih, stari Rimljani su ga jeli, naročito gladijatori pre borbe, jer su vjerovali da im daje snagu, jača reflekse i čini ih lukavijim. Do kraja srednjeg vijeka, peršun je bio isključivo ljekovita biljka, a njegovo sjeme se čak smatralo lijekom protiv kuge.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Međutim, fitoterapeuti napominju da peršun ne smije da se koristi ako postoji upala bubrega. To se naročito odnosi na sjeme, koje djeluje znatno jače od korijena i lista. Ova biljka povoljno utiče na rad jetre, pa se preporučuje kod žutice i drugih oboljenja. Osim toga, podstiče krvotok i dobro djeluje na nervni sistem - ublažava letargiju i anksioznost. Peršun je koristan u ishrani dijabetičara. Za njegovu ljekovitost znaju i žene koje imaju problema sa bolnom ili neredovnom menstruacijom. Grickanje peršuna u danima pre ciklusa otklanja višak tečnosti iz tela i sprečava predmenstrualno nadimanje. Deluje i na polne žlezde, kao i kod neplodnosti. Sveže zdrobljeno lišće pomaže kod bolova u uhu i zubobolje. Čaj od sjemena peršuna snižava tjelesnu temperaturu, opušta glatke mišiće u cijelom tijelu, olakšava glavobolju, migrenu, astmu, grčeve u stomaku. Djeluje antiseptično na posjekotine i rane, a ublažava i nadražaje od uboda insekata.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Energetska vrijednost peršuna je mala i iznosi oko 190 kJ/100 g za lišće, a za korijen tek 90 kJ/100 g. Ali, zato u 100 grama sirovog lišća ima čak 1.600 miligrama mineralnih materija. Polovina od toga je kalijum, a ostalo gvožđe (zbog čega je peršun povoljan za liječenje anemije), kalcijum, mangan, magnezijum, bakar, fosfor i manje količine drugih mikroelemenata, važnih za ljudski organizam. Ono što peršun svrstava u red visokovrijednih namirnica, jeste sadržaj vitamina. Prije svega vitamina C, kojeg u 100 grama lišća ima 170 miligrama, što je kod povrća najviša vrijednost. Ova biljka sadrži i karoten (provitamin A), kao i vitamine B1, B2, B6 i B12 - koji uz gvožđe povoljno djeluje na obnavljanje eritrocita (crvenih krvnih zrnaca). Inače, specifičan  miris i ukus potiču od eteričnog ulja, koje čini čak 42 različita sastojka.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Peršun nije sasvim bezopasna biljka. Prije svega, njegovo korišćenje tokom trudnoće mora da bude kontrolisano i dozirano. Kao lijek za bubrege ne smije da se uzima bez odobrenja ljekara, a peršunovo ulje (Oleum petreselini) smije da se upotrebljava samo prema ljekarskom receptu. Ono
dobro dijeluje kod krvi u urinu, za ispiranje mokraćnih kanala, kao i kod kamenca u bubregu i bešici. Za spoljašnju upotrebu, primjenjuje se kao zaštitno sredstvo protiv insekata. Međutim, eterično ulje može da ima i neželjene učinke. Sastojci miristicin i apiol su u malim količinama veoma djelotvorni, ali u većim količinama mogu da imaju toksično delovanje (iritacija gastrointestinalnog trakta, oštećenje jetre, aritmije, jake kontrakcije...).
 
        Lišće peršuna treba uzimati u svježem stanju, jer jedino tako zadržava svoja bitna svojstva. Peršunov list je izuzetno djelotvoran kao sredstvo koje podstiče izlučivanje štetnih materija iz organizma, a povoljno utiče na cirkulaciju i uopšte srčane smetnje. U kulinarstvu peršun se
upotrebljava kao začin zbog svog specifičnog i izrazito prijatnog mirisa. Kao začin koristi se najviše list koji se jelima obično dodaje sitno sjeckan na kraju pripreme jela. Korijen se koristi kao dodatak supama i varivima. Peršun se upotrebljava u raznim jelima: jelima sa mesom, peradi i ribom, juhama, salatama, jelima sa povrćem, u umacima i prelivima. Danas bez ovog začinskog povrća ne može da se zamisli nijedna svjetska kuhinja.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

Lovor (lat. Laurus nobilis)

Lovor (lat. Laurus nobilis)

        Lovor ili lovorika , biljka iz porodice lovora , zimzeleno stablo ili grm s tamnozelenim, kožastim, kopljastim listovima. Cvjetovi dvodomni, neugledni, žute boje. Plod: modrocrna koštunica (bobica). Lišće joj je dugo od 6-12 cm i široko od 2-4 cm, sa karakterističnim blago zarubljenim
krajevima. Dvodomna je, sa muškim i ženskim cvjetovima na različitim stablima. Svaki cvijet je žuto-zelene boje promjera oko 1 cm, grupisani u kitice. Plod je malena crna bobica duga 1 cm, a sadrži samo jednu sjemenku. Lovor je od antike bio vrlo cijenjen kao sveto drvo čije su se grančice darivale pobjednicima i pjesnicima kao znak najveće počasti i slave.

         Potječe iz zapadne Azije odakle se proširio zemljama Sredozemlja. U zemljama uz Sredozemno more lovor raste samoniklo, a uzgajaju ga kao ukrasni grm ili drvo i kao mirodiju. Najbolje uspijeva u bogatoj, dobro dreniranoj zemlji i u blagim klimatskim uvjetima. Razmnožava se sadnicama, a mogu se upotrijebiti i mlade sjemenjače iznikle iz sjemena ispod matičnog stabla. Kao začin koristimo listove koje pažljivo otrgnemo s grana i sušimo u sjeni kako bi očuvali zelenu boju i aromu.

Lovor (lat. Laurus nobilis

          Danas se lovor koristi u hortikulturi kao stablo ili kao formalno oblikovana živica, u kulinarstvu kao začin i u pučkoj medicini kao ljekovita biljka. Ljekovita tvar su eterična i masna ulja iz bobica i listova, a kao aktivne tvari prvenstveno sadrže pinen i cineol. U plodu se nalazi mnogo eteričnog ulja i masnoća, koje se presovanjem i iskuhavanjem izdvaja te tako dobija lovorovo ulje. U njegovom sastavu ima mnogo terpena, seskviterpena, alkohola i ketona. Listovi sadrže 1,3% eteričnog ulja, od čega je 45% cineola, 12% terpena, 3-4% seskviterpena, 3% metil-eugenola i drugih sastojaka.

         Ugodan miris listova potječe iz eteričnog ulja koje sadrži 50 posto cineola. Kod pripreme jela dovoljno je dodati samo jedan lovorov list, u suprotnom se može dogoditi da jelo poprimi gorkast okus. Lovorov list pomaže kod probave, a iscijeđeno ulje iz svježih plodova koristi se za liječenje kožnih osipa, tumora i bolnih mišića, te pospješuje prokrvljavanje i dezinficira. U primorskim krajevima upotrebljavaju lišće lovora za konzerviranje i oblaganje suhog voća, prije svega suhih smokava, a ako vam se u kuhinji pojave mravi, svoje ćete namirnice najlakše zaštititi tako da oko njih poslažete listiće lovora.

Lovor (lat. Laurus nobilis)

        Lovorov list se upotrebljava kao začin, kao dodatak supama, čorbama, jelima s mesom i ribom. Plod lovora se ranije koristio kao antiparazitik, protiv ušiju i češanja, no zbog česte preosjetljivosti ljudi izbačen je iz upotrebe.

Lovor (lat. Laurus nobilis)

Anis (lat. Pimpinella anisum)

Anis (lat. Pimpinella anisum)

        Anis (lat. Pimpinella anisum) zvan još aniš, slatki januš, potječe iz Egipta od ploda mediteranske biljke, a danas se najviše uzgaja u Španjolskoj. Anis je jednogodišnja biljka karakterističnog mirisa i slatkastog ukusa. Biljka je 25 do 60cm visoka. Listovi su srcoliki i nareckani, a listići na drškama su pretežno todjelno nazubljeni. Cvjeta malim, bijelim cvijetom od jula do septembra. Plodovi koji zriju u augustu i septembru, jajastog su oblika, 3mm dugi i prekriveni sivim dlačicama. Ne treba ga zamjeniti sa zvjezdastim anisom, koji dolazi iz Kine i ima slična svojstva, ali sa domaćim anisom nije u srodstvu.

        Izvrstan je začin za kolače bogat eteričnim uljima. Miriše ugodno i svježe, a takav mu je i okus. S obzirom da mu miris brzo hlapi ne treba ga držati u većim količinama, pogotovo ne samljevenog. Sušene anisove sjemenke najčešće se upotrebljavaju u kulinarstvu kao začin za kolače i hljeb, te za variva, umake i salate. Poboljšava ukus kompotima i pekmezu. Najbolje ga je prije uporabe usitniti, a pri začinjanju anisom ne treba dodavati druge začine zbog njegovog intenzivnog okusa, zbog čega se teško slaže s ostalim začinima. Evropljani koriste anis u pripremi kolača, keksa i slatkog hljeba. U nekim zemljama Bliskog Istoka i u Indiji dodaje se juhama i gulašima. Slatki okus anisa vrlo je popularan za pripravu slatkiša, a anisovo ulje upotrebljava se u pripremi specijalnog likera.

Anis (lat. Pimpinella anisum)

Anis (lat. Pimpinella anisum)

        Svi dijelovi biljke su ljekoviti. Plodovi, odnosno sjemenke skupljaju se u jesen. Korijen se vadi u proljeće, a stabljike, cvjetovi i listovi beru se tijekom ljeta i jeseni. Anis neravnomjerno sazrijeva, a sjeme se žanje kad grane postanu žućkaste, a plodovi sivo crni. Plodovi se mogu brati vršalicama za žito. Nakon vršidbe plodovi se suše u tankom sloju. Osušena biljka se omlati, a zatim se plodovi još malo suše, čiste i spremaju. Cijeli plodovi u suhoj, hladnoj i mračnoj prostoriji zadržavaju svoju kakvoću i po dvije godine, a samljeveni začin treba upotrijebiti što prije.

        Kod anisu su ljekoviti prvenstveno plodovi, koji se skupljaju u jesen. Također su ljekoviti i svi dijelovi biljke. Anis uspješno liječi i pomaže kod brojnih bolesti – potiče rad srca i različita izlučivanja. Povoljno utječe na probavu jer pospješuje izlučivanje probavnih sokova i sprječava napuhavanje i vjetrove. Pospješuje i uriniranje, izlučivanje mlijeka kod žena, menstruaciju te odstranjuje gliste kod djece. Anis pojačava rad živaca, a posebno kralježne moždine te štiti od različitih infekcija; primjenjuje se kod poteškoća kao što su migrena, vrtoglavica, bolne menstruacije, katar dišnih organa, bronhitis, hripavac, astma, slaba cirkulacija, suviše masna koža.

Anis (lat. Pimpinella anisum)

       Upotrebljava se u proizvodnji likera i drugih alkoholnih pića, kao sambuca, raki, pastis ili anisette. Poznata je makedonska mastika. Miris i ukus dolaze od anethola, dok se destilacijom dobija anisol. Danas se koristi pri spravljanju peciva i kao dodatak slatkišima, naročito bonbonima. Anis je poznat i u industriji mirisa. Destilatima anisa liječi se kašalj, grčevi i nadutost. Anis djeluje antibakterijski, potpomaže žljezde probavnog trakta. Za pripremu čaja, kašičicu anisa umješati u šolji vruće vode i ostaviti poklopljeno 10 min. Eterična ulja anisa bivaju preko pluća izbačena, te je sastavni dio čajeva protiv kašlja. Djeluje protiv nadimanja, smiruje grčeve i ubrzava probavu.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Bosiljak naziv potiče od grčkog basileus - kraljevski. To je začinska biljka iz porodice usnatica. Bosiljak je list Ocimum Basilicum, lisnate biljke jarko zelene boje. Ime je dobila zbog svog bogatog mirisa. Biljka potiče sa afričkog kontinenta. Kultivirana je još u starom Egiptu. Predpostavlja se da je sa osvajanjima Aleksandra Velikog došla u Makedoniju i Grčku. Danas je rasprostranjena na širem području Sredozemlja. Najveći izvoznici su Italija, Francuska, Maroko i Egipat. U dijelovima srednje Evrope bosiljak je kultiviran od XXII stoljeća. U SAD najviše se uzgaja u Kaliforniji.

        Uzgoj nije jednostavan, jer biljka zahtijeva mnogo svjetla i toplinu. Ako je rasad izložen previsokim ili preniskim temperaturama, suši ili prekomjernom nađubrivanju, jednostavno se sasuši. Da bi se produžilo vrijeme berbe, beru se odrasli listovi, na čijem mjestu narastu novi izdanci. Svjež je aromatičan, dok suhi i kuhani listovi gube na aromi. U Indiji i Jugoistočnoj Aziji, bosiljak se smatra svetim pa se koristi i u vjerskim obredima. Bosiljak ima slatkast miris. Bosiljak je jednogodišnja biljka. Raste grmasto visine od 20 do 60cm. Cijela biljka ima aromatičan miris. Stabljika, listovi i cvjetne čašice prekriveni su finim dlačicama. Listovi su ovalni, 1,5 do 5cm dugi i do 3cm široki. Rubovi lista su glatki. Cvate od juna do septembra. Na 2,5mm dugoj cvjetnoj dršci naraste petolatičasti cvijet u obliku zvona. Dva nejednaka para prašnika srasli su sa krunom. Plod je 1,5 do 2mm dug i omotan uvećanom čašicom.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Zbog svog slatkastog i prijatnog mirisa jedan je od omiljenijih začina u mnogim profinjenim kuhinjama svijeta, pogotovo u talijanskoj i francusko-maritimnoj kuhinji. Upotrebljava se pri spravljanju povrtnih juha, umaka, tjestenine, pri pripremanju lakših jela od mesa, peradi, ribe i morskih plodova, te kao začin u umacima za salate. Od njega se spravlja i poznati italijanski regionalni specijalitet pesto, umak od zrna pinije i bosiljka, sa maslinovim uljem. Bosiljak upotpunjuje i razne čajeve. Bosiljak djeluje antibakterijski, umirujuće, protiv teškoća probave, grčeva i bolova.
Upotrebljava se u liječenju bolesti mokraćovoda, upale crijeva, grčeva, povraćanja, nadimanja, zatvora i migrene. Zbog štetnog estragola koji je sadržan u bosiljkovom ulju, veća ljekovitost se pripisuje indijskom bosiljku.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Bosiljak se tek nedavno pokazao kao odlično sredstvo koje pomaže saniranju otoka i liječenju upala uzrokovanih artritisom.Moćna biljka smanjuje otoke djelujući poput protivupalnih lijekova.I to nije sve. Kod oboljelih je osoba, koje su učestovale u istraživanju, ova moćna biljka smanjila spomenute simptome za nevjerojatnih 73 posto. Bosiljak, poput protivuupalnih lijekova, aktivira isti enzim -  uključujući ibuprofen i tilenol. Ipak budite na oprezu! Nedavno je istraživanje pokazalo kako pretjerana konzumacija tilenola uzrokuje probleme sa jetrom. Bosiljak ima antibakterijska svojstva i
štiti od patogena, čak i kod osoba koje su postale otporne na antibiotike. Bosiljak štiti od slobodnih radikala i  štiti vašećelije i hromosome od oštećenja uzrokovanih zračenjem (čak i od zračenja koje uzrokuju mobilni telefoni).

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Bosiljak sadrži u velikom procentu eterična ulja (linalol, estragol ili campher). U listovima ima ugljičnih hidrata, proteina, vitamina A i C i kiselina (oleanol i ursol). Bosiljak se upotrebljava sviježe ubran i sasušen, mada je njegova aroma puno izraženija kada se upotrebljava kao tek ubran list. Njegov okus naročito dolazi do izražaja u kombinaciji sa češnjakom i rajčicom. Bosiljak je vrlo često sastojak talijanskih recepata. Dodaje se juhama, umacima, salatama, prelivima, mesu, ribi, plodovima mora, jajima, te tjestenini i pizzama.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

Komorač ( Foeniculum vulgare)

Komorač ( Foeniculum vulgare)

    Komorač (lat. Foeniculum vulgare) je aromatična začinska biljka.  Kao vrtlarska kultura posebno je raširen u Južnoj Europi. Ova biljka potječe iz Sredozemlja i najviše joj odgovara topla, ali ne prevruća klima. Uzgaja se u Grčkoj, Turskoj, Italiji, južnoj Francuskoj i u sjevernoafričkim zemljama. Komorač je otporna, samonikla, divlja ili uzgojena dvogodišnja biljka s odebljalim korijenom, iz kojeg u prvoj godini izrastu listovi, a u drugoj godini i do 2 metra visoka stabljika s listovima i cvjetovima. Stabljika je okrugla, modro-zelene boje i u gornjem dijelu razgranjena, a listovi su sastavljeni od mnoštva sitnih listića. Komorač pripada porodici štitarki, jer su žuti cvjetovi skupljeni u štitaste cvatove. U svakom plodu ima stotinjak sjemenki bogatih eteričnim uljima. Sjemenke su male, aromatične, plosnate i ovalne, sa žutim žlijebom, a se koriste kao začin.

        Aroma komorača prilično varira od vrste do vrste. Npr. divlji komorač ima gorkasti okus, a pitomi ili slatki komorač ima okus jako sličan anisu, i taj najčešće upotrebljavamo u kulinarstvu. Komorač cvjeta dugo postupno s porastom stabljike. Neravnomjerno cvjetanje uvjetuje i neujednačeno sazrijevanje. Plod komorača je sastavljen od dva sjemena, sivo do žutozelene boje, duljine oko 10 mm i širine oko 4 mm. Komorač uspijeva u različitim klimatskim uvjetima. Najbolji rezultati postižu se u sunčanim i toplim predjelima.

        Iako u našoj zemlji postoje vrlo povoljni uvjeti za uzgoj komorača, on se malo uzgaja. Javlja se i kao samonikla biljka. Kod nas raste samoniklo, ali se uzgaja i za začin i liječenje. Ljekovita je čitava biljka koja se može brati cijelog ljeta, a njen korijen iskopan sredinom proljeća. Cijela biljka suši se u hladu, uz opreznost da iz štitova prerano ne ispadnu plodovi. Oni se istresu na podlogu iz potpuno osušene biljke i čuvaju u hermetički zatvorenim posudama od tamnog stakla. Ostali dijelovi osušene biljke mogu se čuvati u dobro zatvorenim kartonskim kutijama.

Komorač ( Foeniculum vulgare)

       
        Srodne vrste su anis, celer i kim. Od pravog (vrtnog) komorača postoje tri vrste koje se međusobom razlikuju po upotrebi i kemijskom sastavu: lukovičasti ili začinski komorač (lat. Foeniculum vulgare azoricum), slatki komorač (lat. Foeniculum vulgare dulce) i gorki ili divlji komorač (lat. Foeniculum vulgare).Plod je posebno bogat eteričnim uljem i rabi se kao začin ili čaj protiv nadimanja i kao blago sredstvo protiv kašlja kod djece i kod proljeva i drugih probavnih smetnji kod dojenčadi. U povrtlarstvu je posebno odgojena jedna vrsta koja ima zadebljale početke stabljike koji oblikuju oblik sličan glavici luka odmah iznad zemlje. Ta sočna zadebljanja upotrebljavaju se kao povrće u ishrani, bilo termički obrađeno ili u salati. Listovi se također upotreblljavaju kao začin a u tradicionalnoj kuhinji se koristi uz ribu.

Komorač ( Foeniculum vulgare)

        Svi dijelovi komorača, lukovica, stabljike i listovi, upotrebljavaju se u pripremi jela. Nožem se režu stabljika i dno lukovice, a maknu se i vanjski listovi lukovice. Kratko se isperu pod tekućom vodom, a zatim komorač se nareže prema potrebi. Nožem se lukovica prepolovi i reže po dužini na kriške za pirjanje ili na tanke ploške u obliku polumjeseca za salate. Svaku polovica se može narezati i na kockice. Stabljike se koriste u pripremi temeljaca, dok listovi daju osobitu aromu ribi pečenoj u foliji, a mogu se iskoristiti i za ukrašavanje jela.
 

Komorač ( Foeniculum vulgare)

        Komorač je jedna od najstarijih poznatih ljekovitih biljaka koju su koristili stari Egipćani, Rimljani i Grci, a kod nas su ga, kao prirodni lijek kod probavnih tegoba i prehlada, proslavili benediktinci. U ukupnom kvalitetnom nutritivnom sadržaju osobito se ističu flavonoidi rutini i kvercitin, te raznovrsni kempferol glikozidi, koji imaju snažno antioksidativno djelovanje. Vrlo zanimljiv je i anetehol, sastavni dio hlapljivih komponenti eteričnog ulja. Istraživanja su pokazala da smanjuje upale i pomaže u sprječavanju razvoja raka. Eksperimentima na životinjama utvrđeno je da eterično ulje ima sposobnost zaštite jetre od štetnog toksičnog djelovanja. 


        U antici i u azijskom prostoru, komorač je bio cijenjen zbog svog okusa sličnog anisu, kao i zbog ljekovitih svojstava. Komorač je dobar izvor vitamina C, koji je također snažan antioksidans i ima sposobnost neutralizacije štetnog djelovanja slobodnih radikala u vodenim otopinama u tijelu, koji mogu uzrokovati boli u zglobovima i rezultirati osteoartritisom i reumatoidnim artritisom. Odličan je izvor dijetetskih vlakana koja pomažu u pravilnoj funkciji crijeva, i na taj način sudjeluje u sprječavanju razvoja raka debelog crijeva. Vlaknaste tvari vežu na sebe otrovne i masne tvari u crijevima, odstranjujući tako otrove iz tijela, te smanjujući razinu kolesterola i masnoće u krvi. Dijetetska vlakna održavaju zdravlje srca jer vežu žučne soli u debelom crijevu i izlučuju ih iz tijela. Za ponovnu proizvodnju žučnih soli troši se kolesterol, čime se smanjuje njegova količina u krvi i rizik od njegovog štetnog djelovanja. Vlakna povećavaju osjetljivost inzulina i tako sprječavaju razvoj dijabetesa tipa 2. Imaju visoki kapacitet vezanja vode, bubre i usporavaju probavu, što daje osjećaj sitosti. Iz tog se razloga hrana bogata dijetetskim vlaknima preporuča tijekom redukcijskih dijeta.

Komorač ( Foeniculum vulgare)

       
        Komorač je izvrstan izvor kalija, koji pomaže kod snižavanja visokog krvnog tlaka, jednog od rizičnih faktora koji mogu utjecati na srčani ili moždani udar. Sjemenke i korijen komorača sastavni su dijelovi čajeva za čišćenje organizma, što se pripisuje eteričnom ulju koje suzbija nadutost, smiruje grčeve želuca i crijeva i djeluje protiv vrenja. Čisto eterično ulje dobiva se destilacijom iz sjemenki, a preporuča se uzimanje sa šećerom ili u vodi, za liječenje bolova u grlu i promuklosti. Također se preporučuje i za vanjsku primjenu, kao sastavni dio antireumatskih sredstava za masažu. Komorač pojačava rad stanica, jača imunitet, zaustavlja razmnožavanje mikroorganizama, pospješuje izlučivanje mlijeka, utječe na živčani sustav i dobro raspoloženje, odstranjuje sluz kod kašlja i hunjavice, djeluje lagano smirujuće i opuštajuće. Zbog visokog sadržaja beta-karotena, može se preventivno koristiti kao djelotvorno sredstvo protiv raka. Više od dva puta tjedno komorač ne bi smjele konzumirati osobe koje su sklone proljevu.

Komorač ( Foeniculum vulgare)

       
         Od sjemenki komorača dobiva se eterično ulje, a iz plodova se radi ljekoviti čaj za želudac i crijeva, koji uz to djeluje i lagano umirujuće, pa je idealan za djecu. Idealan je za osobe s prekomjernom težinom. Komorač veže na sebe masti u crijevima, tako se puno manje molekula triglicerida (molekule masti) može “ugnijezditi” u masnim naslagama na trbuhu, bokovima, stražnjici i bedrima. Osim toga, komorač odstranjuje “mokru mast” na trbuhu, koju većina debelih pogrešno smatra naslagama masti, dok se u stvari radi o prilično velikim nakupinama vode oko pupka (celulit).

         Eterično ulje omogućuje izlučivanje nagomilanih plinova probavnim organima, olakšava iskašljavanje (posebno za pušače), otklanja neugodan zadah iz usta, stimulira apetit i djeluje antiseptički. Ulje od komorača pomiješano s malo vode blagotvorno djeluje kod promuklosti i upale grla, a oblozi ublažavaju reumatske bolove. Kod dojilja potiče stvaranje mlijeka. Oblozi komorača pomažu kod problema s mokraćnim putevima, otklanjaju parazite iz digestivnog trakta, omogućuju miran san, naročito onima koji pate od napada kašlja zbog astme. Onima koji boluju od proširenih vena ili vodene bolesti preporučuje se piti toplo vino u kojem je kuhan komoračev korijen. To vino je izvrstan napitak za starije ljude, brzo otklanja teškoće u funkciji želuca i probave nastale kao posljedica starosti. Čaj od mješavine anisa i komorača pomaže maloj djeci koja pate od želučanih i crijevnih tegoba.

        Najbolje od komorača dobit će se ukoliko ga poslužimo svježeg. Vrlo su zanimljive kombinacije komorača s povrćem i voćem, u raznim miješanim i složenim salatama: s avokadom i narančama, artičokama i parmezanom, mandarinama i narom i drugim kombinacijama.

Komorač ( Foeniculum vulgare)

Kurkuma (Curcuma longa L.)

Kurkuma (Curcuma longa L.)

        Kurkuma (Curcuma longa L.) je biljka iz porodice đumbira (Zingiberaceae) koja potječe iz vlažnih, tropskih područja južna Azije, a najviše se uzgaja u Indiji, Bangladešu, Šri Lanki, Tajvanu, Vijetnamu, južnoj i istočnoj Kini. Najveći proizvođač kurkume je Indija, no gotovo 90 % te proizvodnje tamo se i potroši. Indijci prosječno dnevno konzumiraju od 1,5 do 2 grama kurkume. Podzemni dio biljke čini debeli kruškasti korijen s oko 6 cm dugim i 15 mm debeli bočnim izdancima. Iz korijena izbijaju do 1 m dugi, svijetlozeleni kopljasti listovi, a blijedožuti cvjetovi oblikuju gust cvjetni klas. Kurkuma se vegetativno razmnožava iz dijelova korijena ili bočnih izdanaka. Nakon 7-10 mjeseci rasta lišće počinje venuti, a korijen i bočni izdanci vade se iz zemlje i očiste od korjenčića. Kuhaju se da se žuti pigment ravnomjerno rasporedi i 10-15 dana suše na suncu. Najcjenjeniji su osušeni bočni ogranci poznati kao „curcuma longa“, a nešto je lošije kakvoće osušeni kruškasti korijen poznat pod imenom „curcuma rotunda“.

Kurkuma (Curcuma longa L.)

 

 

       
        Kurkuma je jedan od osnovnih sastojaka poznate mješavine začina curry i zaslužna je za njezinu žutu boju. Koristi se u proizvodnji senfa i Worchester umaka. Upotrebljava se u prehrambenoj industriji za bojenje mariniranih proizvoda, juha, senfa, margarina, maslaca, sira, sokova i likera.
Na Dalekom istoku korištena je kao biljna boja za bojenje svile, pamuka, u određenim obredima i ljudi, a još od srednjeg vijeka dobila je naziv „indijski šafran“. Ljekovitost kurkume je isto veoma poznata.

Kurkuma (Curcuma longa L.)

       
        Kurkuma se već više od dvije tisuće godina spominje u indijskim, kineskim, tibetanskim i srednjoistočnim medicinskim tekstovima. Koristi se za bolove, rane, za poboljšanje crijevne flore, kod psorijaze i drugih kožnih bolesti, kod poremećaja rada jetara, žuči, srca, povišenog kolesterola, alergija, artritisa i drugih kroničnih bolesti. Najvažniji ljekoviti sastojak kurkume je biljni pigment kurkumin čija je struktura određena 1910. godine. Tu je još i eterično ulje (zingiberin, turmeron), gorke tvari i niz vitamina i minerala (vitamini A, B1, B2, B3, B6, B12, C, E; minerali kalcij, željezo, magnezij, kalij itd.) Kurkumin se koristi kao prirodni pigment za bojenje namirnica tj, kao prehrambeni aditiv označen brojem E-100. Brojni znanstveni medicinski časopisi objavili su istraživanja prema kojima je ustanovljeno da kurkumin u laboratorijskim uvjetima koči razvoj velikog broja tumora-debelog crijeva, prostate, gušterače, jetara, želuca, jajnika, dojke itd. U Indiji, gdje se kurkuma svakodnevno konzumira, učestalost raka pluća, debelog crijeva i dojke je 5-10 puta manja nego na Zapadu, iako su Indijci izloženi brojnim karcinogenima iz okoliša, često više nego Zapadnjaci.

Kurkuma (Curcuma longa L.)

        Kurkuma se ozbiljno razmatra i kao pomoć pri terapiji i u prevenciji dijabetesa i moždanog
udara. Preventivno se može uzimati kao dodatak jelima u začinskim mješavinama ili jedna čajna žlica praha dnevno, raspoređena na tri obroka. Na tržištu postoje i kapsule s prahom kurkuma. Prevelike količine ili učestalo uzimanje može uzrokovati poremećaje u metabolizmu. Mljeveni korijen kurkume najčešće se koristi kao aromatičan i oštar začin koji poboljšava okus jelima od mesa, jaja, marinadama i umacima, a ujedno potiče i rad probavnih organa.

         U posljednje vrijeme sve češće puni stupce znanstvenih časopisa brojnim studijama koje dokazuju snažnu antikancerogenu aktivnost ove biljke. Kao što smo i rekli ukus vam je možda i poznat jer je jedan je od osnovnih sastojaka Curry praška, ali se upotrebljava i samostalno, posebno za jela od riže i piletine. Korjen se kuha, suši i oguli se koža. Zatim se melje u prah. Dobija se žuti prah ljutog i blago gorkog ukusa koji uz to sto je veoma ukusan je i veoma dobar za naše zdravlje.

Kurkuma (Curcuma longa L.)

Kim (Carum carvi L.)

Kim (Carum carvi L.)

    Kim je dvogodišnja biljka razgranate stabljike koja naraste do 90 cm. Ljekoviti dio biljke je plod. Plodovi kima koriste se u različitim ljekovitim pripravcima, a iz njih se dobiva i ljekovito eterično ulje koje se koristi kao djelatna tvar u mnogim farmaceutskim pripravcima. Ima perasto razdijeljene listove i bijele do ružičaste cvjetove koji tvore štitce. Plod je sitan, duguljast, rebrast i srpasto zavijen. Kao korov raste po planinskim i nizinskim livadama. Za lijek se upotrebljava samo biljka iz uzgoja. Glavni sastojak kima je eterično ulje, zatim bjelačevine, tanin, smola, vosak, sluz, celuloza šećer i kalcij-oksalat. Kim je začin koji koriste sve kuhinje svijeta. Meksička kuhinja ga koristi u jelima poput chilli con carne i enchilladama. U europskim kuhinjama koristi se u pripremi kobasica i za kiseljenje kupusa. Marokanska kuhinja njime se koristi prilikom pripreme cous-cousa i roštilja, osobito od janjetine.

        Kim se odavno koristi kao začin i ljekovito sredstvo. Najčešće u pripravcima protiv nadimanja, bolova u trbuhu, ujeda otrovnih životinja, kao oblog kod krvarenja iz nosa, za pospješivanje izlučivanja želučane kiseline i majčina mlijeka te kod kašlja. Sa šećerom i drugim začinima pripravljao se liker od kima. Stari Grci dodavali su ga svim lijekovima kako bi ubrzali njihovo djelovanje.

Kim (Carum carvi L.)

        Kim je odličan karminativ (sredstvo protiv nadimanja i plinova), a djeluje blagotvorno na cio digestivni trakt, odličan je diuretik i galaktagog (potiče lučenje mlijeka) pa se posebno preporučuje trudnicama i dojiljama. Potiče izlučivanje urina, jača želudac, pospješuje probavu. Ženama se posebno preporučuje jer reguliše mjesečnicu i ublažava grčeve maternice, olakšava porođajne bolove, a pospješuje izlučivanje mlijeka za vrijeme dojenja.

        Koristi se prvenstveno kao začin, ali i kao lijek. Kimom se najčešće začinjava krumpir, meso, gulaš, varivo od kelja, cikle, svjež i kiseli kupus, ovčiji sir, juhe i umaci. Sjeme kima se koristi osušeno-cijelo ili mljeveno. Stavlja se iu zelene salate, raznim namazima, pecivima. Upravo zbog toga što olakšava varenje i smanjuje nadutost, kim se dodaje teško varljivim jelima, kao što su ona od graha, kupusa, mahunarki i divljači. Dobro se kombinira s kamilicom, korijandrom, anisom, komoračem, metvicom i koprom u pripravcima za poboljšanje probavnih smetnji. U kulinarstvu se može upotrebljavati kao začin.

Kim (Carum carvi L.)

Korijander (Coriandrum sativum)

Korijander ( Coriandrum sativum )

    Korijander (lat. Coriandrum sativum), od grčkog coris -buba i amon - anis, je jednogodišnja biljka iz porodice apiaceae. Korijander je jednogodišnja zeljasta biljka, visoka 50—80 cm. Stabljika je gola i na vrhu razgranata. Donji listovi su krupni, okruglasti, na dugim drškama i vrlo izrezani, a gornji su sitniji, perasto deljeni i duguljasti. Cvasti su bele, sastavljene od sitnih cvetova. Plod je okruglast (sastavljen od dva simetricna ploda, dva merikarpa cvrsto spojena). Ima veoma nježan, specifičan slatkasti ukus koji podsjeća na mješavinu limuna i kadulje. Lisće miriši na stjenice (to je mix mirisa koji može podsječati na trešnju, vaniliju, cimet, ružu ili naranču ), a plodovi mirišu na anis.

         Od korijandera se kao začin koriste i list i plod. List i plod imaju različite arome tako da ih se ne preporuča zajedno koristiti. U Upotrebi su listovi i plodovi, koji imaju različitu aromu, te se nadopunjuju. Listovi podsjećaju na listove peršuna.Korijander sadrži eterična ulja, proteine, šećer, vitamin C i dijelom organske kiseline. Eterično ulje se dobija destilacijom iz sjemena i čine ga 70% monoterpenole, 10% monoterpene, ketoni, ester i kumarin.

Korijander ( Coriandrum sativum )

Korijander ( Coriandrum sativum )

         Listovi korijandera upotrebljavaju se u jelima jugoistočne Azije, poput chutneyja i curryja ili meksičkim umacima poput salse i guacamole. Sjemenke, cijele ili mljevene imaju aromu sličnu mješavini limuna, kadulje i komorača. Izvrsno se slažu s namirnicama poput ribe, janjetine, mahunarki, rajčice i puretine. Dok se u Europi večinom koristi sjeme u južnoj americi, aziji i južnom portugalu koristi se večinom list korijandera. Na okus lista se zbog njegovog specifičnog oštro-gorkog okusa treba priviknuti.  Lišče starijih biljaka se koristi za salatu, ili uz jela od sira. Sjeme se koristi po mogučnosti kratko prženeo i malo prije upotrebe samljeveno, inače bude mirisa po sumporu i gorko. Usitnjeno sjeme se koristi i u pripremi tijesta, peciva, u jelima sa zeljem, koštuničavim voćem i tikvama.

         Korijander je osnovni sastojak raznih začinskih mješavina, kao npr. Currypaste, a koristi se i za proizvodnju likera. Osim šta se koristi za pripremu slanih jela kao meso, kobasice, sosevi i povrće, korijander se koristi za kompote, za božične kolače (Lebkuechengewuerz), marinade (pac) te u vodi u kojoj se kuha sipa ili hobotnica.Korijander se često kombinira i sa kim-om (kuml). Poznata je i sorta piva Gose u koju se također dodaje korijander. Najviše korijandra troši industrija likera, peciva,
slatkiša i piva, a mnogo se troši i kao zamjena za biber. Linalol se upotrebljava za proizvodnju linalil-acetata. Ulje služi i kao zamena za lavandulino i bergamotovo ulje. Daje se narocito protiv tromosti organa za varenje i za istjerivanje gasova Dobra je kombinacija: kim sa korijanderom u jednakim delovima. Mešavina kao sredstvo za izazivanje apetita i isterivanje gasova pravi se od cetri ploda u podjednakim kolicinama: plod anasona, mirodije, kima i korijandra. Upotrebljava se kao caj poslije jela: po jedna kašicica na solju kljucale vode.

Korijander ( Coriandrum sativum )

        U evropskoj kuhinji uglavnom se upotrebljava sjeme, dok su južnoameričkoj i azijskoj kuhinji bitni listovi, koji se pripremaju kao zelje. Svježi listovi imaju snažnu aromu mošusa i limuna. Ukusom su jako gorki i koriste se za garniranje jela i kao dodatak umacima, salatama i siru. Svježe mljeveni plodovi dodatak su pecivu, jelima od kupusa, mahunastom povrću i tikvi. Zreli osušeni plodovi daju
aromatični ukus i upotrebljavaju se u pripremi mnogih jela, posebno pečenih, a jedan je od sastojaka curry praška, paste i začina za medenjake. Upotrebljava se i za dopunjavanje piva, likera, kompota, marinada i božićnih kolača. Eterično ulje korijandera upotrebljava se u proizvodnji parfema. Ima i ljekovita svojstva da budi apetit, poboljšava probavu i ublažava grčeve i želučane tegobe.

        Nedavno je pronađeno, da je korijander - jedan od najmoćnijih kelata u prirodi. Korijander je u današnje vrijeme poznat po tome što potpomaže izlučivanje u nervima i ćelijama nagomilanu živu i otrove. Liječnik Yoshiaki Omura je primijetio velike količine žive u urinu svoga pacijenta. To je bilo nakon što je pacijent konzumirao vijetnamsku juhu sa korijanderom. Činjenica je zaintrigirala dr.Omura, koji je počeo istraživati djelovanje korijandera na teške metale. Nakon mnogih istraživanja potvrđeno je da korijander uklanja ne samo živu, nego i mnoge druge teške metale iz organizma. Korijander je jedan od najmoćnijih i najjeftinijih načina da se očistite od otrova!

Korijander ( Coriandrum sativum )

Čili ( Chilli )

Čili ( Chilli )

    Čili (chilli) je plod različitih tropskih vrsta paprike (uključujući i neke varijetete nama poznate domaće paprike) s vrlo sitnim plodovima koji se suše i melju u prah. Čiliji su dugi svega 4 cm, boje žute, zelene, narančaste ili crvene, a imaju nadasve ljuti okus. Kada se komuške osuše i samelju dobije se kajenski papar. Naziv čili potječe od španjolske riječi chile za tu vrstu paprike, budući da su je Španjolci donijeli u Europu za vrijeme Kolumbovih putovanja. Šarenilo naziva proizlazi iz doba kada se čili dopremao iz portugalskih i španjolskih kolonija u Južnoj Americi, Inidiji i Africi, gdje se i danas uzgaja. Čili paprike pripadaju porodici Capsicum. Ima ih na stotine vrsta koje mogu biti raznolikog oblika, veličine, boje, okusa i ljutine, najčešće crvene ili zelene boje. U najpopularnije vrste ubrajaju se cayenne, habańero, chipotle, jalapeńo, anaheim, ancho, mađarska paprika. Samo u Meksiku ima ih više od 150.  Jalapenosi i banana čili, koje ponekad zovu i mađarskim voštanim paprikama srednje su ljuti i sočni. Poblanosi su također srednje ljuti, no meso im nije toliko sočno, dok su serranosi ljuti i manje sočni. Čili paprike se koriste kao hrana, začin, a cijenjene su i zbog svog ljekovitog djelovanja.

Čili ( Chilli )

        Čili paprika (cayenne ili kajenska) - Capsicum frutescens - je grm čiji su zreli plodovi izrazito crvene boje. Izvorno potječe iz Južne Amerike, ali se danas većinom uzgaja u Aziji. Iako većina ljudi odmah pomisli na crvenu, španjolsku čili papriku, postoji puno podvrsta čili paprike, različite veličine i boja. Čak i obična paprika spada u ovu porodicu. Čili je izvanredno oštra okusa, pa je dvadesetak puta jači od obične ljute paprike. Okus mu je međutim manje aromatičan i pikantan, boja mnogo bljeđa.  Ljutina čili paprike potječe od spoja zvanog kapsaicin, ali osim njega, sadrži i visokovrijedne karotenoide, vitamine A i C, te flavoniode.Glavni sastojak koji mu daje specifičnu ljutinu je capsaicin, tvar koja pokazalo se snižava razine kolesterola i triglicerida u krvi, sprečava grušanje krvi, jača imunitet i ima afrodizijačka, antibakterijska i fungicidna svojstva.

Čili ( Chilli )

        Stupanj ljutine se izražava u tzv. Scoville jedinicama (SHU). Obična paprika ima SHU nula, Jalapeno paprika 3000-6000, dok je najljuća poznata čili paprika Jolokia, koja se uzgaja u Bangladešu, sjeveroistočnoj Aziji i na Šri Lanki, a ima SHU preko 1 milijun.Upotrebljava se za začinjanje jela od povrća, pikantnih umaka, namaza, kao dodatak kravljem siru, variva od paprika i graha, a važni je sastojak popularnog meksičkog jela Chili con carne. Energetski sadržaj 100 g crvenih čili papričica iznosi 40 kcal / 166 kJ. Od toga 8,8% ugljikohidrata, 1,87% proteina i 0,4% masti. Čili papričice sadrže raznolike minerale, ali u količinama ispod 10% RDA. Od vitamina odličan je izvor vitamina C (143,7 mg što čini 240% RDA) i dobar izvor vitamina K (14 μg što čini 14% RDA). U sastavu 100 g čili papričice nalazi se i 1,5 g dijetalnih vlakana, 534 μg beta-karotena, 709 μg luteina i zeaksantina.

        Američki starosjeditelji od davnina upotrebljavaju čili papriku kao lijek. Koristi se i u indijskoj ayurvedi, te kineskoj, japanskoj i korejskoj medicini, kao pomoć kod probavnih problema, za stimulaciju apetita, bolove u mišićima i ozebline. U Europi i Americi koriste se preparati za vanjsku uporabu- melemi, gelovi i oblozi, za smanjenje bolova vezanih uz osteoartritis, reumatoidni artritis, bolove u mišićima i zglobovima i za poboljšanje cirkulacije Kapsaicin snižava temperaturu, djelovanjem na moždani centar za regulaciju tjelesne temperature. Upravo iz tog razloga u tropskim i suptropskim krajevima ljudi konzumiraju cayenne papriku jer im pomaže da lakše podnesu vrućine.

Čili ( Chilli )

        Pri vanjskoj uporabi pokazuje snažno analgetsko djelovanje, Ublažava bol tako što uništava tzv."spoj P" koji se nalazi u živčanim stanicama i zadužen je za prijenos osjeta boli u mozak. Ovaj učinak je privremen. Čili paprika stimulira cirkulaciju krvi, snižava krvni tlak i nivo kolesterola u krvi. Tinktura od čili paprike je efikasna prva pomoć kod infarkta i krvarenja. Jedna žličica (15 kapi) tinkture se razrijedi u čaši tople vode i daje bolesniku svakih 15 minuta, dok se stanje ne smiri. Svakodnevno korištenje tinkture jača srce i smanjuje mogućnost infarkta. Pospješuje probavu, pa se koristi kao sredstvo za smirivanje probavnih smetnji. Izaziva pojačano znojenje, čime pomaže liječenje prehlade, problema sa sinusima i groznice. Pospješuje izbacivanje sluzi iz pluća. Kapsaicin smiruje migrenu i reumatoidni artritis. Korištena kao oblog, čili paprika smanjuje bol u donjem dijelu kralježice.


        Kapsaicin i drugi sastojci čili paprike djeluju i na:  smanjenje agregacije (nakupljanja) trombocita, dijabetičku neuropatiju , postoperativnu bol (mastektomija - odstranjivanje dojke ili amputacija udova) , mišićnu bol uzrokovanu fibromialgijom, bolove uzrokovane Raynaudovom bolesti, bolove kod herpes zostera (neuralgija) i dr. Iako nesumnjivo pomažu, kreme i gelovi koji sadrže kapsaicin ne mogu izliječiti primarnu bolest,nego samo olakšati stanje! Obzirom da je čili paprika izrazito iritira kožu, svakako se pridržavajte uputa i ne nanosite kremu ili gel na oštećenu kožu, rane ili sluznicu. Kapsaicin je jedan od glavnih sastojaka sprejeva za samoobranu. Kapsaicin je repelent, pa se koristi u sredstvima protiv mravi i žohara. Prema nekim izvorima čili paprika pomaže pri sagorijevanju masnog tkiva. Vanjskom uporabom, u obliku gelova, melema i obloga smiruje kožne probleme, kao i svrbež kod psorijaze.

Čili ( Chilli )