Grašak (lat. Pisum sativum)

Grašak (lat. Pisum sativum)

         Grašak jednogodišnja je biljka iz porodice mahunarki, a kao povrtlarska kultura pripada zrnastim mahunarkama. Grašak se danas uzgaja u cijelom svijetu, a najviše u Rusiji, Kini, Indiji i SAD-u, što upućuje da grašak dobro uspijeva u krajevima s prohladnom i vlažnom klimom. To je biljka koja je ekonomična budući da daje relativno visoke prinose, a plodovi se mogu jednostavno konzervirati i tako koristiti tokom cijele godine.

          Čovjek u početku za hranu nije koristio divlji samonikli grašak, iako se najstarija nalazišta graška javljaju u neolitu. Grašak je pronađen u starogrčkim grobovima 6000 godina pr. Kr., a u južnoj Rusiji u 5000 godina starim arheološkim slojevima. U Europu je grašak stigao početkom srednjeg vijeka s Istoka u vrijeme velikih seoba naroda. Europljani su u 17. stoljeću rado pripremali jela od graška.

Grašak (lat. Pisum sativum)

      
         Stabiljka je zeljasta, jednogodišnja, može se granati, ali i biti nerazgranata. Nema dovoljno mehaničkih elemenata pa je polegla ili se povija. Listovi su perasto složeni, s 1-3 para listića. Cvijetovi su skupljeni u grozdaste cvatove, dvopolni su i zigomorfni. Leptirastog su izgleda sa zvonastom čašicom koja ima jajasto lancetaste zupce (gornji su kraći od donjih). Krunicu čine zastavica, krilce i čunić. Zastavica je crvenkasta, ljubičasta ili bijela, široka je i obrnuto srcasta. Krila su tamnocrvena ili bijela, a čunić ružičasr ili je blijedozelen. Od deset prašnika, devet ih je sraslo, a jedan je slobodan. Plodnik je skoro sjedeći i sadrži više sjemenih zametaka. Plod je mahuna, uglavnom prava i na krajevima zašiljena, 4-11 cm dugačka.

Grašak (lat. Pisum sativum)

         S obzirom da spada u mahunarke, grašak je povrće s bogatom hranljivom vrijednošću. U 100 grama ima 81 kcal/339 kЈ. Bogat je izvor ugljikohidrata (14,46%) i vlakana u obliku galaktana, fruktoze i dr. Visok sadržaj proteina (5,42%) ima zahvaljujući čvorićima u korijenu u kojima se nalaze bakterije (Bacterium radicicola) koje vežu dušik iz zraka i pretvaraju ga u vrijedne aminokiseline, a tako i u proteine. Uz proteine i ugljikohidrate, treba spomenuti i masti i lecitin, koji su prilično važni za živčani sustav.Za vrijeme klijanja graška, nastaju vitamini C i E. Plod je odličan izvor vitamina C (50% preporučenog dnevnog unosa), ali ga u osušenim plodovima ima samo u tragovima. Vitamin E sadrži u maloj količini, ali je postojan tokom kuhanja. Vitamina A ima u tragovima. Grašak je i odličan izvor tiamina (vitamin B1) u suhim plodovima, a dobar izvor riboflavina (vitamin B2), i niacina koji ima ulogu u metabolizmu ugljikohidrata, proteina i masti.

Grašak (lat. Pisum sativum)

Grah (lat. Phaseolus vulgaris)

Grah (lat. Phaseolus vulgaris)

        Grah je jednogodišnja biljka iz porodice mahunarki, velike hranjive vrijednosti. Najpoznatija je mahunarka u cijelom svijetu i kao povrtlarska kultura ubraja se u grupu zrnatih mahunarki. Na svijetu postoji oko 70 vrsta ovog povrća. Grah sadrži mnogo bjelančevina ali su fiziološki nepotpune,što znači da im nedostaju aminokiseline koje su za ljudski organizam neophodne. Ovaj nedostatak se lahko nadoknađuje sa upotrebom žitarica u ishrani.

        Smeđi, bijeli ili crveni grah jedan je od najboljih biljnih izvora proteina, siromašan je kalorijama, mastima i natrijem. Klijanjem se povećava količina vitamina u grahu, osobito vitamina E i C, a sušenjem zrno ne gubi svoje hranjive sastojke. Mahunarke su najbolji i najveći biljni izvor proteina u prehrani, a u obroku s žitaricama ili njihovim proizvodima (tjestenina, riža) ima visokokvalitetan sastav proteina koji se može usporediti s mesom ili mliječnim proizvodima pa ukoliko želite izbaciti crveno meso iz svoje prehrane, zamijenite ga takvim obrokom.

Grah (lat. Phaseolus vulgaris)

 Razlog tome je sastav aminokiselina. Mahunarke sadrže velike količine aminokiseline lizina koji nedostaje žitaricama, a siromašne su aminokiselinama metioninom, triptofanom i cisteinom, kojima žitarice obiluju. Energetski sadržaj 100 g sirovog graha iznosi 333 kcal / 1393 kJ. Od toga je 60% ugljikohidrata, 23,6% proteina i 0,8% masti. Od minerala odličan je izvor bakra, željeza, fosfora , mangana, magnezija, a dobar izvor kalcija i cinka. Od vitamina odličan je izvor folne kiseline, tiamina , piridoksina, a dobar je izvor i vitamina K, riboflavina, pantotenske kiseline i niacina. Sadržaj vlakana iznosi 25 g, šećera 2,2 g i fitosterola 127 mg.

Grah (lat. Phaseolus vulgaris)

        Grah ne sadrži gluten pa ga mogu koristiti oboljeli od glutenske enteropatije (celijakije). Stručnjaci iz područja nutricionizma i medicine preporučuju da se u dnevnu prehranu uvrsti što više dijetalnih vlakna, pri čemu je grah izvrstan izbor. Vlakna potiču i održavaju pravilnu probavu i sprječavaju konstipaciju (zatvor) te su pomoć kod prevencije i liječenja hemoroida, divertikuloze, sindroma iritabilnog kolona, raka debelog crijeva, stvaraju zdravu crijevnu mikrofloru koja je preduvjet za snažni imunitet. Smanjuju razinu kolesterola u krvi i mogu spriječiti razvoj bolesti kardiovaskularnog sustava. Uravnotežuju razinu šećera u krvi i smanjuju apetit jer se sporo razgrađuju u probavi što dugo daje osjećaj sitosti. Sprječava prebrz rast razine glukoze u krvi nakon obroka pa je odlična namirnica za oboljele od dijabetesa, hipoglikemije, kod otpornosti na inzulin i pomoć pri mršavljenju. U bosanskohercegovačkoj kuhinji grah se uglavnom konzumira u obliku čorbe. Kuha se zajedno sa sušenim mesom ili/i sa povrćem. U vegetarijanskoj kuhinji grah je veoma popularan, jer se njegovom upotrebom nadoknađuje nedostatak bjelančevina.

Grah (lat. Phaseolus vulgaris)

Patlidžan (lat. Solanum melongena)

           Patlidžan je tropska biljka iz porodice Solanaceae porijeklom iz istočne Indije odakle se širi po cijeloj Aziji a osobito Kini. Kina se i navodi kao sekundarno središte podrijetla. U Europi se prvi put spominje u 14. stoljeću, najprije u Španjolskoj, gdje su ga, kao i na sjever Afrike, donijeli arapski trgovci. U 15. se stoljeću pojavljuje u Italiji, a u 16. stoljeću u Hrvatskoj.gdje se uzgajao još prije 3000 godina. U Evropu je došao u 13. vijeku. Vrlo je cijenjeno povrće, naročito u Indiji, Kini i Japanu. Patlidžan uspijeva u toplim i vlažnim predjelima. Plodovi su egzotičnog izgleda, pikantnog ukusa, hranjivi su i zasitni i u kulinarstvu se svestrano pripremaju.

Patlidžan (lat. Solanum melongena)

           Patlidžan sadrži 6-13,5% suhe tvari, 2,2-4,6% ugljikohidrata, 0,3-1,5% bjelančevina, 0,1-0,4% biljnih ulja i 0,4-0,7% mineralnih soli. Od vitamina sadrži 1,5-10 mg vitamina C, nešto vitamina grupe B i karotina. Sirovi patlidžan na 100 g ima 24 kcal energije, a sadrži 1,01% proteina, 0,19% masti i 5,7% ugljikohidrata, 3,4% dijetetskih vlakana, 92,4% vode, dok kuhani plod patlidžana ima 35 kcal energije, a sadrži 0,83% proteina, 0,23% masti, 8,73% ugljikohidrata, 2,5% dijetetskih vlakana.

Patlidžan (lat. Solanum melongena)

         Patlidžan sadrži oko 92% vode, 1% proteina, 0,2% masti, 6% ugljikohidrata i 1% pepela. Nije bogat vitaminima i mineralima, ali je zato bogat celulozom, te potiče rad probavnih organa. Također sadrži znatnu količinu pektina, koji snizuje kolesterol. Plavi patlidžan je zdrav za srce jer osigurava znatnu količinu kalija, što pomaže normalizaciji krvnog tlaka, a sadrži vrlo malo masnoća i kalorija. Ujedno sadrži vrstu fitokemikalije zvanu saponin, koja posjeduje antialergijska, antioksidativna, antikancerogena i protuupalna svojstva.

         Ima mnogo vrsta patlidžana, koje se razlikuju po mnogim karakteristikama, po dužini vegetacije, visini stabljike, obliku ploda i sl. Najčešće su dvije sorte, istočna i zapadna.  Istočna sorta sazrijeva rano, plodovi su osrednji, jajastog ili kruškolikog oblika. Jajoliki patlidžani vrlo su tamne ljubičaste boje i imaju mehko, sočno i mirisno meso. Patlidžan koji ima okrugli, loptast oblik, glatku ljusku sadrži više gorke tvari solanina. Valjkasti oblik patlidžana koji je ravnomjerno tamnoljubičaste boje i izdužen, sadrži puno sjemenki. Zapadna sorta sazrijeva kasnije i plodovi su krupniji.

Patlidžan (lat. Solanum melongena)

         Patlidžani pripadaju grupi velebilja - bilja koje sadrži alkaloide (kao što su rajčica, krumpir, slatki feferon). Alkaloidi, koji inače uzrokuju živčane smetnje i probleme s probavom, u patlidžanu se nalaze u niskom udjelu i mogu ih konzumirati gotovo svi, a važno je napomenuti i da se kuhanjem udio alkaloida smanjuje za 50%. Uz to što je izvor mnogih vitamina i minerala, patlidžan sadrži i važne fitonutrijente, od kojih su mnogi antioksidanti. Provedena su istraživanja na antocijanu nasuninu te flavonima. Ovi fitonutrijenti, osim što su antioksidansi, čuvaju membrane stanica od oštećenja, a ispitivanjima na životinjama otkriveno je da štite lipide membrana moždanih stanica koje su zaštita stanici od slobodnih radikala. Neka istraživanja povezala su nasunin i ostale fitonutrijente patlidžana sa smanjenjem kolesterola u krvi, a time i u stijenkama arterija i aorti. Nasunin veže željezo i tako štiti stanice od oštećenja i mogućeg stvaranja tumora, te sprječava peroksidaciju masti.

         Biljke su općenito bogate dijetetskim vlaknima, koja se dijele na topljiva i netopljiva. U netopljiva ubrajamo celulozu, hemicelulozu i lignin, a topljiva vlakna obuhvaćaju pektin, gume, oligosaharide. Prehrambena vlakna imaju vitalnu ulogu u reguliranju lipida u krvi i kolesterola, štite žile od ateroskleroze i bolesti srčanog sustava, a također pokreću rad crijeva, čime smanjuju gastrointestinalne probleme, vežu na sebe vodu pa sprječavaju konstipaciju te reguliraju nivo glukoze. Dijetalna vlakna daju osjećaj sitosti, vežu žučne soli i izlučuju ih iz organizma, sprječavajući nakupljanje u organizmu.

Patlidžan (lat. Solanum melongena)

Brokula (lat. Bracchium)

        Brokula (brokoli, brokolj i brokulica) je povrće iz porodice kupusnjača kojoj još pripadaju prokulica, kupus, koraba, karfiola, kelj i druge. Smatra se izvornim oblikom karfiola, a uzgaja se zbog središnjeg i postranih zelenih cvjetnih izdanaka smještenih na razgranatoj i mekanoj stabljici. Brokula sigurno nije omiljeno dječje jelo, a i kod mnogih odraslih na prilično je lošem glasu. No, ako se pravilno skuha, brokula ima izvrstan okus. U novije vrijeme znanstvenici su otkrili da je i vrlo zdrava. Navodno, 100 grama brokule dnevno smanjuje rizik oboljevanja od raka.

Brokula (lat. Bracchium)

        Brokula sadrži različite biološki aktivne sastojke (fitokemikalije), čija antioksidativna svojstva pozitivno utječu na zdravlje. Za nju se zna više od 2000 godina. U 16. stoljeću brokula je rasla na zapadnim obalama Mediterana, uglavnom u Italiji i Francuskoj. Naziv biljke potječe od talijanske riječi "brocco" što znači izdanak, mladica. Na naše je tlo donesena iz Italije, najprije na obalu i neke otoke, a potom i u unutrašnjost Hercegovine, uglavnom u dolinu rijeke Neretve. Kod nas se danas najviše uzgaja u Hercegovini i Dalmaciji.

        Energetska vrijednost svježe brokule iznosi samo 34 kcal na 100 g. U 100 grama svježe brokule nalazi se 89 posto vode, 0,37 g masti, 2,8 g bjelančevina, 6,6 g ugljikohidrata, 1,7 g šećera i 2,6 g dijetalnih vlakana. Uz makronutrijente, brokula je iznimno vrijedan izvor vitamina i minerala - vitamina C, provitamina A, vitamina B6, pantotenske kiseline, riboflavina, kalcija, magnezija, željeza, fosfora i kalija. Brokula je odličan izvor vitamina C (97% od RDA po obroku) koji je topljiv u vodi i djeluje kao snažni antioksidans. Ujedno je dobar izvor folata (14% od RDA po obroku), vitamina A (12% od RDA po obroku), pantotenske kiseline (10% od RDA po obroku), vitamina B6 (12% od RDA po obroku).

Brokula (lat. Bracchium)

        Usporedba sadržaja nutrijenata u svježoj i zamrznutoj brokuli (računato na 100 g namirnice) pokazuje određene razlike. Zamrznuta brokula sadrži manje količine luteina i zeaksantina, vitamina (osim vitamina A i E) i veće količine beta-karotena.Osim obilja hranjivih tvari, brokula sadrži i različite biološki aktivne sastojke (fitokemikalije), čija antioksidativna svojstva pozitivno utječu na zdravlje, smanjujući rizik obolijevanja od nekih oblika karcinoma i srčanih bolesti.

        Brokula je zahvaljujući svojem specifičnom sastavu i svojstvu nutraceutika postala žarištem znanstvenih istraživanja - sadrži aktivne tvari koje sadrže sumpor - indol karbinol i sulforafan. Sulforafan potiče prirodne obrambene mehanizme organizma u borbi protiv nekih vrsta karcinoma (karcinom želuca i debelog crijeva). Isto tako sulforafan uništava bakteriju Helicobacter pylori koja može pridonijeti pojavi čira i karcinoma na želucu čak i kad je otporna na uobičajene antibiotike. Preliminarna laboratorijska istraživanja pokazala su da indol karbinol koji se prirodno nalazi u brokuli, zelju i prokulicama može napasti Herpes simplex virus i spriječiti faktore koji pomažu reprodukciji virusa.

Brokula (lat. Bracchium)

        Kao odličan izvor vitamina C omogućuje zaštitu LDL kolesterola od oksidativnog oštećenja. Vitamin C potreban je za formiranje kolagena, "ljepila" koje jača mnoge dijelove tijela poput mišića i krvnih žila. Ima i važnu ulogu u zacjeljivanju rana te djeluje antialergijski. Ovaj vitamin potiče formiranje žuči, pomaže u obrani od virusa i detoksikaciji organizma. Iako vitamin C ima mali utjecaj u prevenciji obične prehlade, on skraćuje trajanje i ublažava simptome prehlade. Dokazana je veća učinkovitost vitamina C prirodno sadržanog u namirnici od onog uzetog u obliku vitaminskog dodatka (suplementa), što se povezuje s međusobnim zajedničkim djelovanjem vitamina C i drugih sastojaka u namirnici.

        Po djelotvornosti u liječenju i preventivi nekih vrsta karcinoma brokula je na prvome mjestu, a za njom slijede klice brokule, kelj, mladi luk i crveni kupus. Budući da potiče stvaranje antitumorskih enzima, preporučuje se konzumirati je radi povećanja otpornosti organizma na tumore te kao pomoć u borbi protiv nekih vrsta tumora. Pripazite na vrijeme kuhanja brokule jer duljom se pripremom smanjuje sadržaj dragocjenih sastojaka u brokuli te mijenjaju organoleptička svojstva (izgled, boja i tekstura).

Brokula (lat. Bracchium)

Karfiol / Cvjetača (Brassica oleracea var. botrytis)

Karfiol / Cvjetača (Brassica oleracea var. botrytis)

        U novije vreme se karfiol, kao i ostalo povrće iz "porodice kupusa", sve više preporučuje i koristi kao zdrava hrana. Zbog svoje energetske, hranljive i lekovite vrednosti, veoma povoljno djeluje protiv bolesti koje nastaju usled savremenog načina života i ishrane. Karfiol je povrtna biljka iz porodice kupusnjača. Mesnati cvat cvjetače bijele je ili blijedožute boje i kuglastog oblika, a na površini bradavičast okružen jakim zelenim listovima. U zemljama Mediterana, osobito u Italiji, karfiol se uzgajao šest stoljeća pr. Kr., a u većem opsegu u Europi se počinje uzgajati početkom 12. stoljeća u Grčkoj. Najveći proizvođač karfiola je Daleki istok, dok se u Europi najviše uzgaja u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji. Kod nas se uzgaja na čitavom području i to na kontinentalnom dijelu za jesensku potrošnju, a u priobalnim područjima za potrošnju od kasne jeseni do ranog proljeća.

        Energetski sadržaj 100 g svježeg karfiola iznosi 25 kcal / 103 kJ. Od toga je 5% ugljikohidrata, 2% proteina i 0,1% masti. Od vitamina odličan je izvor vitamina C (46 mg što čini 77% RDA), a dobar je izvor folne kiseline (34,2 μg što čini 17% RDA) i vitamina K (16 μg što čini 16% RDA).
Svježa cvjetača na 100 g sadrži 2,5 g dijetalnih vlakana, 18 mg fitosterola, od toga luteina i zeaksantina 33 μg.

Karfiol / Cvjetača (Brassica oleracea var. botrytis)

       Cvjetača pripada porodici kupusnjača (brokula, kupus i kelj), njene odlike su da je gotovo bez masti, ima vrlo malo ugljikohidrata i općenito kalorija, a sadrži fitonutrijente. Te tvari djeluju dvostruko, sprječavaju štetno djelovanje enzima koji aktiviraju spojeve odgovorne za razvoj raka i povećavaju pozitivno djelovanje onih enzima koji onemogućavaju i eliminiraju kancerogene tvari.

        Znanost je već dugo znala da postoji veza između ovog povrća i prevencije raka, ali tek je u prošlom desetljeću otkrila mehanizam. Otkriveno je da aktivni spojevi glukozinolati, tiocijanati i sulforafani povećavaju sposobnost jetre da neutralizira potencijalno toksične tvari. Toksične tvari mogu uzrokovati oštećenje staničnih membrana i molekula kao što su DNA. Za smanjenje rizika od razvoja raka tjedno vam je potrebno 3-5 obroka karfiola ili bilo koje kupusnjače. Kako bi najbolje iskoristili sve hranjive tvari cvjetače, predlažemo kratko kuhanje jer se time zadržavaju sve aktivne supstance i poboljšava njihova iskoristivost u organizmu.

        Kombinacija karfiola i kurkume osobito je djelotvorna i vrlo ukusna. Zajedničko djelovanje fenetil-izotiocijanata iz karfiola i kurkumina iz kurukume može spriječiti pojavu raka prostate ili znatno usporiti širenje raka prostate kod laboratorijskih životinja, dok iste tvari zasebno nemaju takvo djelovanje.Kontrolirane studije pokazale su da prehrana bogata voćem i povrćem koje sadrži vitamin C, folnu kiselinu i beta-karoten učinkovito snižava razinu homeocisteina (rizični faktor za pojavu bolesti krvožilnog sustava), zatim smanjuje rizik od pojave multiple skleroze i smanjuje rizik od pojave moždanog udara, a kupusnjače i zeleno povrće po sadržaju prednjače pred ostalim vrstama povrća.Prilikom kupnje cvjetače izaberite onu koja ima bijelu glavicu, čvrsto priljubljenih cvjetova koje okružuju vanjski svjetlozeleni listovi. 

Karfiol / Cvjetača (Brassica oleracea var. botrytis)

Repa (lat. Brassica rapa)

Repa (Brassica rapa)

        Repa je biljka iz roda krstašica koja svoje podrijetlo pronalazi na Mediteranskom području Europe ali kao i sve biljke veliki broj podvrsta je moguće naći na cijeloj Sjevernoj Zemljinoj polutci počevši od Sjeverne Amerike, Južne Amerike, Azije i dijela sjeverne Afrike. Repa je korjenasto povrće koje je poznato još iz vremena helenizma i Rimskog carstva, iako se pretpostavlja da je bila poznata još i ranije. Osim Grka i Rimljana prije otkrića krumpira bila je osnovna prehrambena namirnica. U većini zemalja bila je dobro prihvaćena osim u Velikoj Britaniji, vjerojatno zbog toga što se u 19. stoljeću koristila samo kao hrana za stoku. U Francuskoj se pirjala i posluživala glazirana uz patku, u Italiji se s njom radio rižoto, dok se u Japanu najčešće kiselila.

       Donji dio koji raste u zemlji je bijele boje, dok je gornji, koji raste izvan zemlje, ljubičast, crvenkast ili zelen, ovisno o količini sunčevog svjetla. Za prehranu se koristi korijen iako je i lišće repe jestivo. Poput kupusa i radiča ima ljutkasti okus koji postaje blaži termičkom obradom. Mogu biti okruglog ili duguljastog oblika, korijen može doseći težinu i do 1 kg.

        Premda većinom divlje vrste tijekom povijesti a zbog svoje hranidbene iskoristivosti mnoge su kultivirane za uzgoj od strane čovjeka. Repa kao biljka i njezine podvrste poznate su i po ljekovitim svojstvima, veliki udio Vitamina C, antikancerogeno, antiviralno i protubakterijalno djelovanje uvrstilo je repu u namirnice biljnog porijekla koje su čovjeku u prehrani gotovo neophodne.
Korijen repe sadrži 91,5% vode, 0,3% bjelančevina, 0,24% biljnih ulja i 3,8% šećera. Kemijski sastav pokazuje zanimljiv sadržaj betakarotena (1,98 mg na 100 g) i vitamina C (30 mg na 100 g), što u oskudnoj prehrani nikako ne treba odbaciti. Lišće repe odličan je izvor betakarotena (jedna šalica kuhanoga lišća repe sadrži više od 150% dnevnih potreba toga biljnog oblika vitamina A).

Repa (Brassica rapa)

Repa (Brassica rapa)

       Korijen repe ne sadrži betakaroten, a ima tek pola količine vitamina C u odnosu na lišće. Ono što joj nedostaje u vitaminima nadoknađuje u vlaknima (pola šalice kuhanoga korijena repe ima gotovo 5 g vlakana). Repa je povrće koje ulazi u skupinu kupusnjača, a one imaju važnu ulogu u prevenciji bolesti i očuvanju zdravlja. Kupusnjače sadrže fitokemikalije zvane glukozinolati, koji potiču detoksifikaciju enzimskoga sustava, i to tako da ubrzavaju otpuštanje štetnih tvari iz organizma. Betakaroten može pomoći u prevenciji mnogih vrsta raka i bolesti srčanih arterija. Vitamin C kao antioksidans ima slično djelovanje, a pomaže tijelu i u prevladavanju infekcija. Vlakna iz korijena pomažu održavanju uredne probave te samim tim sprječavanju raka debelog crijeva i rektuma.

        Kiseljenje je prirodan način konzerviranja povrća. Prilikom konzerviranja gubi se velik dio dragocjenih sastojaka u hrani, dok je kiselo povrće bogato vitaminima i mineralima. Kiselo povrće i sok od kiseloga povrća ne samo da potiču tek i probavu nego sadrže i malen broj kalorija, što je vrlo važno u dijetama za mršavljenje. Poznato je kao sredstvo za poticanje metabolizma. Kiselo povrće i sok od kiseloga povrća djeluju protiv razvoja masnoga tkiva. Da bi se spriječio gubitak dragocjenih sastojaka, vrlo je važno tekućinu od kiseljenja povrća čuvati na tamnom mjestu.

Repa (Brassica rapa)

Celer (lat. Apium graveolens)

Celer (lat. Apium graveolens)

        Celer je jednogodišnja ili dvogodišnja biljka mesnatog korijena, karakterističnog i ugodnog ukusa, iz porodice štitarki. U 17. stoljeću razvio se iz samoniklog, običnog ili divljeg celera koji je rastao u europskim močvarnim pojasevima, ali je uzgojem uspješno kultiviran. Danas postoje tri osnovna tipa: bijeli celer, zeleni celer i celer s korijenom nalik na bijelu repu. Uzgajaju se kao začinsko bilje, a koriste se kao aromatični dodaci juhama, salatama, mesnim i drugim jelima.Stabljika je gola, nazubljena i uzdužno usječena. Korijen čini gusto vretenasto isprepleten sistem korijenja, s tankim završetcima. U drugoj godini odrveni.

        Neke vrste imaju horizontalan korijen rizom, iz kog rastu tanki korijenčići. Iz korijena rastu jake lisne stabljike 30 do 100cm, na čijem kraju se razvijaju listovi, slični listovima peršuna, samo nešto tamniji, sjajniji i veći. Jednostavni, lepezasto naizmjenično uredani listovi, imaju peteljku s kožastim zglobom lista. Listovi su 0,5 cm do 5 cm dugi. Listovi su odvojeni, a cvast čine rijetki cvjetovi na kratkim stabljikama. Nemaju čašicu, a latice su 0,5 mm duge i bijele. Imaju jajast, gotovo okrugli oblik, sa podmlađenim usječenim vrhom. Peteljke su kratke i konično zadebljane. Plodovi su zaobljeni na krajevima ili elipsasti i sa starana pljosnati 1,5 do 2 mm široki. Imaju jasno izraženih 5 rebara. Sjemenke celera su sitne i smeđe sa svijetlim žlijebovima, snažnog, aromatičnog i pomalo gorkog okusa.

Celer (lat. Apium graveolens)

       Celer koji se uzgaja u vrtovima, za razliku od divljeg, na glasu je kao vrlo vrijedna ljekovita biljka. Svježe stabljike i lišće skupljaju se od svibnja do kolovoza, a korijen se iskapa od sredine rujna do sredine studenog. Korijen ima svojstven i aromatičan miris. Ljekovite tvari, kao što su flavonoid apiin, koji ima antioksidativno djelovanje, eterično ulje i aminokiselina asparagin, nalaze se u korijenu, stabljici i listovima. Celer sadrži u svim dijelovima biljke eterična ulja, koja mu daju specifičnu aromu. Upotrebljava se u supama i čorbama, kao i u raznim varivima gdje ima dosta povrća. Također se može pripremati i kao samostalno varivo (poznat je irski stew). Listovi se upotrebljavaju u salatama, supama i sitno sjeckani za posipanje serviranih i gotovih jela. Osušeno sjeme celera upotrebljava se kao poseban začin. Najčešće se upotrebljava samljeveno sjeme koje se pomiješa sa solju te se dobije tzv. celer-so. Sjeme celera upotrebljava se i u farmaciji kao sredstvo za smirenje, a služi i za pokrivanje ukusa medikamentima.

Celer (lat. Apium graveolens)

Celer (lat. Apium graveolens)

        Njegovo ljekovito djelovanje očituje se i u liječenju niza oboljenja koja nastaju kao posljedica stresa. Celer možemo iskoristiti i kod astme. U narodnoj medicini se pripremaju bomboni od gusto ukuhanog korijena, uz dodatak nepročišćenog šećera, koji smiruju nadražaj na kašalj. Celer djeluje i kao urinarni antiseptik, djelotovoran je kod bolesti bubrega, pomaže kod hunjavice, a kod bolesti grla ima protuupalno djelovanje. Pomaže kod problema probavnog sustava i otklanja loš zadah, a u proljeće otklanja proljetni umor. Istraživanja pokazuju da celer posjeduje svojstva za smanjivanje tlaka jer u svom sastavu posjeduje aktivne pthalide koji opuštaju mišiće arterija i na taj način reguliraju krvni tlak. U istraživanjima na životinjama celer se pokazao djelotvornim kod snižavanja kolesterola. Tijekom osam tjedana hranjenja sokom celera značajno je reducirana razina kolesterola, uz povećano izlučivanje žučne kiseline.

        Celer sadrži komponentu kumarin, koja sprječava štetno djelovanje slobodnih radikala, a uz to potiče aktivnost bijelih krvnih stanica, obrambenih mehanizama. Izvrstan je izvor vitamina K, koji povoljno utječe na grušanje krvi, štiti od osteoporoze, sprječava štetno oksidativno djelovanje na stanicu. Cjelokupni B-kompleks iz celera potiče izmjenu ugljikohidrata u tijelu, jača živce i mozak, pomaže rad crijeva, čini i održava zdravima kožu, kosu, oči i jetru. Zbog visokog sadržaja eteričnih ulja i terpena, celer djeluje antibakterijski i antimikotički u sluznicama crijeva i mokraćnih puteva.

       Za stabljiku celera birajte kompaktan svežanj stabljika svjetlozelene boje sa zelenim listovima koji izgledaju svježe. Svježinu stabljike možete jednostavno utvrditi tako da je na sredini lagano stisnete. Ako je zvuk hrskav, celer je svjež. Zamijetite li da su na bazi celera odvojene vanjske stabljike, vjerojatno je riječ o celeru koji stoji duže vrijeme.

Celer (lat. Apium graveolens)

Kelj (Brassica oleracea var. sabellica)

Kelj (Brassica oleracea var. sabellica)

        Kelj je biljka slična glavatom kupusu samo što ima smežurano lišće i više ovojna zelena lišća oko glave. Kelj je bio poznat već Grcima i Rimljanima. U 4. stoljeću prije Krista razlikovale su se tri vrste kelja: divlji, kovrčasti i glatki kelj. Kelj kakav danas poznajemo navodno su selekcijom stvorili vrijedni belgijski povrtlari još u 18. stoljeću. Iz Belgije se proširio najprije u Francusku, a potom u Nizozemsku i Njemačku, da bi ubrzo osvojio cijelu Europu. Pored običnog kelja koji je najrašireniji (glavati kelj), postoje još dvije vrste, s nešto dugačijim karakteristikama. To su lisni ili bezglavi kelj, i kelj pupčar ili prokulica.

        U kulinarstvu se najviše cijeni žućkastobijeli mladi glavati kelj koji nema mnogo ovojnih listova. Ukusan je, ali nije i lako probavljiv. Kelj ima dosta vitamina C, ali ga kuhanjem gubi. Kelja ima cijele godine. Glavice zimskog kelja imaju više ovojnih listova. Jede se pripremljen kao varivo, punjen, od njega se prave odresci s mrvicama, može se kuhati pa preliti uljem, a u manjim količinama dodaje se juhama. Kelj je zeljasto, zeleno povrće koje pripada porodici kupusnjača (Brassica), u koju pripadaju i prokulice, kupus i cvjetača, koja je u zadnje vrijeme u središtu pozornosti zbog zdravstveno vrijednih fitokemikalija.

         Ova je namirnica siromašna kalorijama: u 100 g ima samo 50 kcal / 209 kJ (od toga 3,3% proteina, 0,7% masti i 10% ugljikohidrata), ali je izuzetno bogata mineralima i vitaminima. Od minerala, izvrstan je izvor mangana, kalcija, željeza i magnezija. Izvrstan je izvor vitamina C - u sirovom ga kelju ima nevjerojatnih 120 mg , a u kuhanom čak 41 mg, izvrstan je izvor vitamina K , dobar je izvor vitamina B kompleksa, tiamin i a riboflavina. Kelj se izdvaja iz porodice kupusnjača kao kvalitetna namirnica koja može preventivno djelovati protiv raka. Organosumporne komponente, kao što su glukozinolati (koje su predmet mnogih istraživanja), djeluju na različite oblike raka, primjerice, rak dojke ili jajnika, jer ovi fitonutrijenti neutraliziraju potencijalno kancerogene tvari. U kelju ima 10-15 vrsta glukozinolata.

Kelj (Brassica oleracea var. sabellica)

        Karotenoidi, kojima kelj obiluje, moćni su antioksidanti koji štite stanice od štetnog djelovanja slobodnih radikala. Poput filtera sprječavaju štetne utjecaje UV zračenja na oči, štiteći ih od makularne degeneracije i katarakta. Beta-karoten se u organizmu može pretvoriti u vitamin A i tako osigurati 2/3 potreba organizma. Studije pokazuju da konzumiranje hrane bogate karotenoidima i vitaminom A smanjuje rizik od razvoja katarakta i do 50%. Dobro je istaknuti da pojačavaju djelovanje imnološkog sustava. Višestruka je potreba vitamina A u organizmu budući da je bitan i za normalnu funkciju reproduktivnih organa, a pomaže i u borbi protiv virusnih infekcija. Značajan je kod održavanja epitelnih i mukoznih tkiva (u plućima, dušnicama, koži, usnoj šupljini i probavnom sustavu), za rast i razvoj kostiju. Da bi se potpuno iskoristio sadržaj karotenoida, hranu koja ih sadrži treba jesti sirovu ili lagano kuhanu.

Kelj (Brassica oleracea var. sabellica)

Kelj (Brassica oleracea var. sabellica)

        Vitamin C jedan je od najvažnijih u vodi topljivih antioksidansa u tijelu, koji i nakon kuhanja u kelju ostaje u znatnim količinama. U organizmu onemogućava djelovanje slobodnih radikala, koji utječu na razvoj raka, oksidiranje kolesterola, koji se zatim veže za stijenke žila i može uzrokovati srčano-krvožilne bolesti, uzrokovati bolne upale (astma, osteoartritis, reumatoidni artritis), prehlade i upale uha. Na potrebe za vitaminom C ukazuju slabo zacjeljivanje rana, česte prehlade i infekcije, kao i bolesti pluća.Višak vitamina C iz organizma izlučuje se urinom. Vitamin C pospješuje antioksidativno djelovanje vitamina E, a također poboljšava apsorpciju željeza.

        Kelj je dobar izvor tiamina i riboflavina, vitamina B kompleksa, koji također sprječavaju štetno djelovanje slobodnih radikala. Riboflavin potiče proizvodnju energije u stanicama i održava razinu ostalih B vitamina. Na nedostatak ukazuju simptomi kao što su osjetljivost na svjetlo, suzne oči, svrbež, upaljenost usta i jezika, pucanje krajeva usana, guljenje kože, osobito oko nosa. Kod povećane fizičke aktivnosti potrebe organizma za vitaminom B2 rastu. Vitamina K ima u kelju u velikim
količinama. Taj vitamin sudjeluje u sintezi faktora za koagulaciju krvi. Kelj je izvrstan izvor mangana, minerala koji sudjeluje u procesu dobivanja energije iz proteina i ugljikohidrata te sudjeluje u sintezi masnih kiselina, neophodnih za održavanje zdravog živčanog sustava i važnih u procesu proizvodnje kolesterola za stvaranje hormona. U kelju se nalazi i kalcij, a potreban je za održavanje zdravlja kostiju, no za razliku od mlijeka, koje se promovira kao dobar izvor kalcija, kelj ima mnogo manje kalorija.

        Dijetetska vlakna, visoko zastupljena u kelju, su celuloza, hemiceluloza, polifruktani, galaktooligosaharidi, pekti i dr. Dijatetska vlakna imaju korisnu ulogu u probavi, održavaju normalnu razinu kolesterola, šećera, reguliraju rad crijeva i održavaju crijevnu mikrofloru. Također povećavaju osjetljivost inzulina i tako sprječavaju razvoj dijabetesa tipa 2, usporavaju probavu, te daju osjećaj sitosti (stoga se hrana bogata dijetetskim vlaknima preporučuje tijekom redukcijskih dijeta). Smanjuju rizik od raka debelog crijeva i hemoroida jer ubrzavaju transport kroz debelo crijevo. Potrebe za dijetetskim vlaknima veće su kod konstipacije, hemoroida, visoke razine šećera i kolesterola.

Kelj (Brassica oleracea var. sabellica)

Krompir (lat. Solanum tuberosum)

       

Krompir (lat. Solanum tuberosum)

Krompir je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice Solanacea, u koju spadaju također i paradajz, paprika i duhan. Uspijeva gotovo u cijelom svijetu. Porijeklom je iz Južne Amerike sa Anda. Španci su ga donijeli U Evropu 1536. godine. Bosanski naziv krompir, te hrvatski krumpir potiče od bavarskog naziva "Grumbier" (Grundbirne - kruška iz zemlje). Njemački naziv Kartoffel te bugarski картоф su derivirani iz italijanskog tartufoli, zbog sličnosti krompira sa tartufima. (vrsta podzemnegljive). Engleski naziv potato je nastao od španskog patata, te dalje iz astečkog potatl, što bi moglo biti njegovo prvobitno ime. Raste u podzemnom stablu, a plod je okrugao cvijet različitih boja: crvenkast, ljubičast, plavičast. Kad cvijet uvehne to je dokaz da se može početi s vađenjem krompira. Upotrebljava se za ljudsku i stočnu ishranu. U Bosni i Hercegovini najpogodnije područje za uzgoj krompira visoke kvalitete jeste područje velikih kraških polja. To su: livanjsko, glamočko i duvanjsko polje.

Krompir (lat. Solanum tuberosum)

        Krompir je odavno postao sastavni dio naše ishrane. Ne samo da ima supstance koje su dobre za naše tijelo, nego se može idealno kombinovati sa drugim namirnicama i spremati na različite načine.
Krompir u sebi ima mnogo važnih supstanci: vitamina, minerala, biljnih vlakna, a nema puno kalorija (100 grama krompira ima samo 70 kalorija). Krompir u sebi ima oko 15% složenih ugljenih hidrata. Stručnjaci za ishranu preporučuju što veću konzumaciju upravo ovih ugljenih hidrata, jer se oni, za razliku od jednostavnih šećera, kao u slatkišima na primjer, sporije razrađuju, ranije dovode do osjećaja sitosti koji duže traje, bolje utiču na metabolizam inzulina, snabdijevaju tijelo neophodnom energijom, te su važan strukturalni dio ćelija.

Krompir (lat. Solanum tuberosum)

        Biljna vlakna iz krompira se vežu sa vodom i tako povećavaju volumen crijeva. Na taj način biljna vlakna pojačavaju rad crijeva i poboljšavaju probavu.  Ukoliko jedete nešprican krompir, nemojte ga guliti, nego ga dobro operite i isčetkajte, jer tako tijelo dobija još više biljnih vlakana koji se najvećim dijelom nalaze u kori. Biljna vlakna ne utiču na broj kalorija u tijelu, jer ih tijelo ne može provariti, ali svojim pozitivim uticajem na crijeva i samim tim na probavu, trebaju biti sastavni dio ishrane. Krompir sadrži i 2% izuzetno vrijednih biljnih proteina. Od svih vrsta povrća, krompirovi proteini imaju najveću biološku vrijednost i zato su od velikog značaja u zdravoj ishrani. Iako mnogi to ne znaju, u krompiru se nalazi dosta vitamina C. Sa 600 grama krompira se može pokriti dnevna potreba za ovim vitaminom. Pored vitamina C, u krompiru su i važni vitamini B kompleksa (B1, B2, B3, B5, B6), te magnezij, kalij, željezo.

Krompir (lat. Solanum tuberosum)

Neke informacije o krompiru :

1. Krompir je ekološki čista namirnica. Uzgajati krompir je lako i jeftino. Za njegov uzgoj nije potrebno umjetno gnojivo niti pesticidi (iako ih mnogi poljoprivrednici svejedno koriste).

2. Krompir je dobar za zdravlje pod uvjetom da ga ne konzumirate u prženom obliku.

3. Krompir je savršena kultura za uzgoj u siromašnim zemljama. Ova jeftina i hranjiva namirnica raste čak i u lošim klimatskim uvjetima.

4. Krompir je prva namirnica koja je uspješno uzgojena u svemiru.

5. Po količini fenolnih spojeva krompir se može takmičiti sa brokulom, špinatom i kelj pupčarom. Flavonoidi koji sadrži krompir štite od bolesti srca i krvnih žila, bolesti dišnih puteva i raka.

6. Engleski znanstvenici u krompiru su pronašli poseban sastojak - kukoamin - koji štiti od visokog tlaka.

7. 2008 godina je proglašena godinom krompira. UN smatra da je krompir namirnica budućnosti, koja bi mogla suzbiti glad u svijetu.

8. Postoji preko 1000 vrsta krompira. Krompir je četvrta najviše uzgajana kultura u svijetu. Ova namirnica se danas koristi u svakom dijelu svijeta.

9. Europljani konzumiraju duplo više krompira nego Amerikanci.

10. Tokom zlatne groznice u Klondajku krompir se koristio kao valuta. Krompir je bio toliko cijenjen zbog visokog sadržaja vitamina C da su ga mijenjali za zlato.

11. Čips od krompira je najprodavanija zakuska u svijetu.

Krompir (lat. Solanum tuberosum)

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

Prvo da otprilike objasnimo nazive i vrste s kojima se susrećemo:

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

- Tikvica je pravilna oblika, duga do 20 cm, svijetlozelene kore i sitnih sjemenki.

- Buča je nešto veće tikvice. Duguljaste su svijetlozelene do bijele boje, (dok još nisu posve zrele, nakon odstranjivanja kore, ribaju se na duge rezance i pripremaju kao varivo ili za savijaču - bučnicu). Starije buče tvrde kore su za stočnu hranu.

- Bundeva ili pečenica je tikva koja je teška otprilike 10 kg i više. Kora bundeve je tanka i narančastoružićaste boje. Meso je žuto, debelo, brašnasto i slatko. Sjemenke su velike, duge do 2 cm.

- Bundeva šećerka je tikva glatke kore i plavkastozelene boje. Duguljasta je pri vrhu, u sredini malo ulegnuta. Meso joj je narančaste boje, ukusno i slatko.

- Patišon tikvica (kremasta vrtna tikvica) kod koje su manji plodovi prikladni za jelo. Boje je bijele do žućkaste. Na trećini ploda, uz peteljku, nalaze se nepravilna izbočenja, a preostali je dio kao i u drugih tikvica. Po hranidbenoj vrijednosti i dijetetskoj važnosti vodeća je među povrćem. Ima šest puta više pektinskih tvari nego jabuka i cvekla, bogata je vitaminom A, sadrži i vitamine C, E i skupinu vitamina B, ima kalijevih soli i željeza. Meso je posebno ugodna slatka okusa, što je osobito izraženo pri pečenju. Priprema se kao varivo, služi za umake, musake, može se kuhati, puniti palačinke i savijače, a od spomenute tikvice proizvode se i sokovi. Stariji plodovi se koriste kao i bundeve za pečenje. danas se patišon tikvice mnogo koriste u ugostiteljstvu.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

         Prema podrijetlu razlikujemo bundeve Starog i Novog svijeta. Stari Egipćani i Rimljani poznavali su i pripremali tikvice i veliku duguljastu buču glatke kore koja je prikladna za prehranu čovjeka samo dok je mlada, nedozrela. Mnogo više vrsta bundeva u Europu je doneseno iz Novoga svijeta - Amerike, preciznije iz Meksika. To su biljke iz porodice Cucurbitaceae. Iz te porodice najčešće se spominje obična ili poljska bundeva koja daje plodove teške 25-100 kg i kod nas se uzgaja uglavnom za stočnu hranu.

         Bundeva, uzgojena 2002. godine, ušla je i u Guinnessovu knjigu, a imala je - pazite sad - 606, 7 kg! Bundeve su jedna od onih sretnih biljaka koje možemo pripremati na najrazličitije načine. Što god im radili - pohali, pekli, pirjali, probadali ili punili, neće se naljutiti. Sve se više koristi i cvijet tikvica, koji se puni i potom prži u dubokom ulju ili poha. Već su se počele i uzgajati male tikvice koje imaju veliki, lijepi, žuti cvijet. Jedan od najvažnijih proizvoda koji se dobiva od bundeve je ulje. Najvrjednije je bučino ulje u sirovim sjemenkama, ali i ono koje je nastalo hladnim prešanjem. Sadrži ljekovite esencijalne masne kiseline i, što je još važnije, nezamjenjivo je u "grah šalati".

         Tikvice su posebna priča. Dugo su prije svega bile dio mediteranske kuhinje, ali posljednjih desetljeća sve više se šire. Nisko su kalorične, a mogu se prirediti na mnogobrojne načine. Kuhane, pečene, sirove ili pohane, podjednako su zanimljive. Mogu se i kiseliti, a dobro podnose i zamrzavanje ako se prethodno blanširaju.  Zrela jestiva bundeva, dinjastog, jabučastog, kruškastog oblika ima sočno meso izrazite narančaste boje. Okus zrele jestive bundeve je slatkast i bez naročite arome, osim tzv. mošusove bundeve.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

          Žućkasto-narančasto meso bundeve sadrži niz dragocjenih i ljekovitih sastojaka. Pored manjih količina bjelančevina, ugljikohidrata i masti, tu je niz vitamina (karotina ili provitamina A, vitamina C, E i K i vitamina B grupe - B1, B2, B6, zatim niacina, folne kiseline i dr.), kao i mineralnih sastojaka (kalija, fosfora, kalcija, željeza). A tu su pektini, celuloza i druga biljna vlakna. U posljednje je vrijeme beta-karoten dobio i značajan publicitet u znanstvenoj literaturi zbog višestrukog zaštitnog djelovanja u organizmu. Beta-karoten blokira formiranje slobodnih radikala i tako direktno sprječava oštećenje stanične DNA strukture, djeluje kao jak antioksidans masti, što znači da koči razvitak superoksida i peroksida. Pretpostavlja se da dnevne doze beta-karotena (7-10 mg), koje se mogu unositi u obliku kapsula ili još jednostavnije u obliku napitka, smanjuju rizik od pojave raka grla, želuca, jednjaka i grlića maternice. Energetska vrijednost bundeve je mala; iznosi oko 111 kJ, odnosno 26 kcal na 100 grama. Zbog niske kalorijske vrijednosti vrlo je pogodna za dijetalnu prehranu; za pretile osobe, dijabetičare, kao i osobe s oboljenjima želuca i tankog crijeva (zbog lake probavljivosti). Djeluje umirujuće, a ujedno regulira probavu zbog sadržaja celuloze i pektina.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

           Bundeva se uzgaja ne samo zbog jestivog ploda, nego i zbog sjemenki. Kao namirnica, sjemenke bundeve imaju neusporedivo veću hranjivu vrijednost od mesnatog dijela, a čine oko 10 % težine ploda. Bogate su mastima (45 %), bjelančevinama (oko 25 %) i ugljikohidratima (oko 18 %). Znatno su bogatije i vitaminima i mineralima, posebno željezom, fosforom, kalijem, kalcijem. Energetska vrijednost sjemenki dvadesetak puta je veća od energetske vrijednosti mesnatog dijela bundeve. Sadrže i niz drugih korisnih sastojaka, od celuloze i pektina do fitosterina, fitina, salicilne kiseline i drugog. Sjemenke bundeve odlično su sredstvo protiv crijevnih parazita, najčešće se preporučuju kao učinkovito i neškodljivo sredstvo protiv dječjih glista. Da bismo sačuvali što više hranjivih sastojaka, sjemenke treba oljuštiti neposredno prije upotrebe, pri čemu se ne smije ukloniti tanka, sivo-zelenkasta opna osobito bogata hranjivim sastojcima. Ulje iz sjemenki dobiveno hladnim postupkom, lako je probavljivo, koristi se za pripremu raznih salata. Ulje bundeve je tamno zeleno-smeđe boje, sadrži esencijalne masne kiseline; oko 45 % linoleinske, 25 % oleinske, 30 % palmitinske i stearinske kiseline i lecitin, koji je prirodni emulgator koji otapa ovapnjenja u krvnim žilama.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

         Svojstva bundeve odavno su poznata u narodnoj i službenoj medicini. Hranjive i ljekovite supstancije nalaze se u takvoj kombinaciji da ih organizam lako usvaja i apsorbira jer potiču reapsorpciju ostalih hranjivih tvari. Idealna je namirnica za osobe s bolesnim želucem i crijevima. Djelotvorna je protiv opstipacije, olakšava tegobe od upale debelog crijeva. Bundeva je izvrstan diuretik i preporučuje se osobama s reumatskim tegobama, gihtom, upalom mokraćnih puteva, bubrega i žuči. Efikasno smanjuje kolesterol u krvi. Oblog od svježe naribane bundeve primjenjuje se za ublažavanje bolova od proširenih vena. Budući da veoma dobro djeluje na kožu, a posebno na onu masniju i sklonu miteserima, bubuljicama i aknama, može se koristiti i za pripremanje osvežavajuće i hranjive maske za lice.  Ulje iz sjemenki bundeve ima povoljan učinak u liječenju upalnih procesa prostate, a preventivno djeluje na nastanak i razvoj kancerogenih promjena na prostati.

          Zbog svog većeg obujma, bundeve se najčešće prodaju rezane. Njih je i najlakše kupovati jer vidimo je li mesnata unutrašnjost sočna i izrazito žute ili narančaste boje. Kod većih i manjih sorti, koje se kupuju cijele, važno je obratiti pozornost na to je li im vanjski dio neoštećen, koža svijetla i bez plijesni, a težina s obzirom na obujam neumanjena. Na tržište dolaze od druge polovice ljeta, cijelu jesen i zimu. Jesensku cijelu bundevu možete očuvati pažljivim uskladištenjem na hladnom i suhom mjestu par mjeseci. Bundevu narezanu na manje dijelove nekoliko dana na temperaturi 4°C, a na temperaturi -18°C do šest mjeseci.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

          Krastavac je jednogodišnja biljka iz porodice tikvi. Krastavac je povrće. Pod pojmom krastavac se u svakodnevnom govoru misli na zeleni, čvrsti, jestivi plod biljke krastavac. Ima mnoštvo sorti koje se uzgajaju širom svijeta. Porijeklo krastavaca nije potpuno poznato. Po nekim izvorima, on potiče iz sjeverne Indije gdje se uzgajao prije 4000 godina na južnim obroncima Himalaja, drugi izvori navode da potiče iz tropske Afrike. Jeli su ga Babilonci i spominje se u njihovom Epu o Gilgamešu. U Europu su ga donijeli Rimljani. Uzgoj krastavaca spominje se u spisima u Francuskoj u 9. stoljeću, u Engleskoj u 14. stoljeću, a u Sjevernoj Americi u 16. st. Najveći svjetski proizvođač krastavaca je Kina s oko 60% svjetske proizvodnje. Ostali veći proizvođači, ali puno manji od Kine su Turska, Rusija, Iran i SAD.

          Plod je zelen, valjkast, tvrd, dug do 60 cm, a širok do 10 cm, jestiv je i sirov. Sastoji se od 97% vode, ima 9,7 kalorija na 100 grama. Bogat je vitaminima i mineralima. Važan je dio prehrane svjež ili konzerviran. Sjeme se razvija u dozrelim plodovima. S botaničkog gledišta prema sjemenu i cvijetu pripada u voće (kao i rajčica), ali se u svakodnevnom životu smatra povrćem.  Plod je krastavca duguljastog oblika i tamnozelene boje. Na površini ima bradavice, a kad dozrije, ima glatku površinu. Plod je pun žućkastobijelih sjemenki.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

          Energetska vrijednost 100g svježeg oguljenog krastavca iznosi 12 kcal / 52 kJ. Od toga sadrži 2,16% ugljikohidrata, 0,59% proteina i 0,7% masti. Od minerala krastavac sadrži kalij (136 mg), fosfor (21 mg), kalcij (14 mg), magnezij (12 mg), željezo (0,22 mg), cink (0,17 mg), mangan (0,07 mg), bakar (0,07 mg) i selen (0,1µg). Od vitamina svježi krastavac sadrži vitamin C (3,2 mg), vitamine B kompleksa tiamin (0,03 mg), riboflavin (0,03 mg), niacin (0,04 mg), pantotensku kiselinu (0,24 mg), piridoksin (0,05 mg), kolin (5,7 mg) i vitamin K (7,2 µg).  U 100 g svježeg oguljenog krastavca nalazi se vlakana 0,7 g, beta-karotena 31 µg, kriptoksantina 18 µg, luteina i zeaksantina 16 µg.

          Veliki udio vode čini krastavac odličnim diuretikom, učinkovito uklanja nakupljene toksine, potiče rad bubrega i žuči. U kombinaciji s dijetalnim vlaknima koje i sâm sadrži potiče rad debelog crijeva i štiti organizam od kancerogenih tvari. Mineralni je sastav krastavca zanimljiv iako je količina nešto skromnija. Kalij kojeg ima najviše od svih minerala potiče fleksibilnost mišića i pomaže u reguliranju krvnog tlaka. Krastavci se izvrsno nadopunjuju s mliječnim proizvodima pa se tako u više kuhinja jugoistočne Europe priprema salata od krastavaca s dodatkom jogurta ili kiselog mlijeka.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

           Brojna literatura preporuča sok od krastavca zbog korisne silicijeve kiseline koju sadrži u tragovima. Silicijeva je kiselina vrlo važna za održavanje zdravlja vezivnog tkiva mišića, ligamenata, hrskavice, kostiju, poboljšava ten i održava zdravlje kože, a udružena s vodom, prirodno hidratizira i daje koži zdravi sjaj.

          Krastavac se može nanijeti na kožu u slučaju natečenih očiju, iritacija kože ili opeklina. Ekstrakti se krastavca koriste u preparatima za pomlađivanje kože. Umirujuće i blago djelovanje ovog povrća pripisuje se kafeinskoj kiselini i vitaminu C koji sprečavaju zadržavanje vode i daju osjećaj hladnoće karakterističan za krastavac. Nedavno je otkriveno da je kafeinska kiselina antioksidant te da ima antikancerogeno i protuupalno djelovanje, a što je dodatni plus za krastavac.

          Sok od krastavaca je također koristan i za bolesti zubi i desni, osobito kod krvarenja desni. Krastavac navodno pomaže kod reume iako nije otkriveno na koji način. Kora krastavca može se upotrijebiti za smirivanje kože nakon pranja suđa i izloženosti jakim deterdžentima i vrućoj vodi. Za one koji teže probavljaju krastavac, preporuča se da ga narežu na male komadiće, posole morskom solju i ostave nekoliko sati u hladnjaku prije konzumacije.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

Špinat (lat. Spinacia)

Špinat (lat. Spinacia)

           Špinat nama poznata popajeva hrana, je jednogodišnja biljka s tamnozelenim nazubljenim ili glatkim listovima. Spada u zeleno lisnato povrće. Potječe iz Iranskog visočja. U srednjem vijeku prodavao se svjež i kuhan, sjeckan ili prešan u loptice pod nazivom espinoche. Arapi su špinat u 15. st. donijeli u Španiju, odakle se širio po sjevernoj i srednjoj Europi, a u 17. st. bio je iznimno popularan i pripremao se sa šećerom. Uzgaja se zimi i ljeti, pa govorimo o dvjema vrstama špinata - zimskom i ljetnom.

- Zimski ili obični špinat ima oblik rozete, a prema sorti lišće mu je veće ili manje, zaobljena ili šiljasta vrha. Neke sorte imaju sočnije listove zelene boje, neke imaju tanje listove, a boja im je svjetlija. Prilikom prodaje s rozetom, korijen mora biti odrezan izvan vanjske krune lišća. beru se samo veći listovi.

- Ljetni špinat ima debelo, mesnato, trokutasto lišće, koje je sočnije od lišća običnog špinata, ali je sivozelene boje. Ta vrsta špinata ima razgranatu stabljiku koja se s granama u promjeru otprilike 1,5 m prostire po tlu. Beru se samo listovi.

Špinat (lat. Spinacia)

         Špinat ima dosta željeza, ali i oksalne kiseline. Oksalna kiselina veže kalcij i čini ganeupotrebljivim za ljudski organizam. Prema novijim istraživanjima, špinat se ne preporuča kao česta hrana mlađim osobama i djeci, ali je izvrsna hrana za starije ljude. Kod kuhanja špinata prvu vodutreba baciti. U njoj ima nitrata, koji se pod utjecajem bakterija pretvaraju u nitrite, stoga se kuhani špinat ne smije ostavljati za drugi obrok. Da bi se uklonilo djelovanje oksalne kiseline, špinat je korisno pripremati kao varivo sa zaprškom od brašna i s mlijekom. Špinat se može jesti kuhan i preliven uljem te sirov kao salata jer je bogat vitaminom C. Vrlo je tražen smrznuti špinat koji je prije zamrzavanja opran, usitnjen, blanširan, a zatim pakovan u manje ili veće vrećice.

         Špinat je namirnica bogata vodom, ima nisku energetsku vrijednost (61 kJ na 100 g špinata) i lako je probavljiva. U špinatu nalazimo 2,2% bjelančevina, 3,9% ugljikohidrata i 0,3% masti. Najveća je vrijednost špinata u bogatstvu mineralnih sastojaka i vitamina: odličan je izvor folne kiseline (49% od RDA po obroku); vitamina A (59% od RDA po obroku); vitamina C (34% od RDA po obroku); željeza (21% od RDA po obroku); magnezija (21% od RDA po obroku) i mangana (44% od RDA po obroku); dobar je izvor riboflavina (16% od RDA po obroku); vitamina B6 (15% od RDA po obroku); vitamina E (14% od RDA po obroku); kalcija (10% od RDA po obroku) i kalija (16% od RDA po obroku). Uz kompleks vitamina i minerala, sadrži i dijetalna vlakna (2,2 g/100 g špinata). Mladi špinat sadrži manje vlakana od starijeg, tako da ta količina može varirati. Listovi špinata izrazito su zelene boje koju im daje velika količina klorofila (0,1 – 0,2%), pa se s pravom naziva "kraljem povrća s klorofilom".

Špinat (lat. Spinacia)

          Mineralne tvari iz špinata djeluju povoljno na naš organizam. Tako je primjerice magnezij neophodan kod rada mišića i srca, kalij pospješuje izlučivanje vode iz organizma i time olakšava rad bubrega i srca, snižava krvni tlak, potiče rad gušterače i probavu te čišćenje organizma. Špinat također sadrži dobru kombinaciju vitamina B skupine, a oni su važni kod metabolizma ugljikohidrata, jačaju živce, zaslužni su za lijepu kosu, kožu i nokte. Vitamin C jača imunitet organizma dok je ß-karoten važan antioksidans. Značajan je izvor folne kiseline, koja ima značajnu ulogu u građi crvenih krvnih stanica i pri trudnoći (deficit može imati za posljedicu prijevremeni porođaj ili nisku porođajnu težinu novorođenčeta). U prosjeku ima 194 µg folne kiseline/100 g špinata, s tim da se pri toplinskoj obradi nešto gubi i kreće se oko 145 µg folne kiseline/100 g špinata. Zbog velike važnosti folne kiseline, pojedine namirnice, npr. kruh, tjestenina, riža i neke druge namirnice od žitarica (corn flakes), obogaćuju se folnom kiselinom ili se kombiniraju sa špinatom.

Špinat (lat. Spinacia)

Špinat (lat. Spinacia)

          Dijetalna vlakna iz špinata potiču peristaltiku crijeva, smanjuju pojavu zatvora i pospješuju izlučivanje otpadnih tvari iz organizma. Međutim, špinat sadrži i oksalnu kiselinu, čiji kristalići mogu začepiti bubrežne kanale pa se bubrežnim bolesnicima preporučuje da ga izbjegavaju. Oksalne kiseline ima najviše u peteljkama i rebrima špinata pa ih prilikom pripreme treba odstraniti. Djelovanje oksalne kiseline na organizam može se ublažiti tako da se špinat priprema s mlijekom ili vrhnjem jer se oksalna kiselina veže s kalcijem iz mlijeka stvarajući netopljivi kalcijev oksalat koji se izlučuje iz organizma.

          Svježi špinat u nas se kupuje na pijaci, zelenih, svježih listova i hrskave stabljike. Možemo kupiti mladi ili stariji špinat, a razlika je u izgledu listova. Mladi špinat ima najčešće po jedan list, svijetlozelene boje i glatke površine. Stariji špinat ima na jednoj biljci više listova tamnozelene boje i naborane površine. S obzirom da špinat termičkom pripremom gubi na težini i količini vode, bez
obzira na način pripreme potrebno je kupiti 450 g po osobi. Najbolje ga je odmah pripremiti, a može se čuvati u plastičnoj vrećici nekoliko dana. Smrznuti špinat koji se koristi izvan sezone moguće je nabaviti u svakoj trgovini. Iako je nadasve praktičan, aromom je siromašniji od svježeg špinata.

Špinat (lat. Spinacia)