Višnja (lat. Prunus cerasus)

Višnja (lat. Prunus cerasus)

         Višnja je drvo iz porodice Rosaceae a pripada rodu Prunus, zajedno s trešnjom i šljivom. Raširena je po velikom dijelu Evrope i jugozapadne Azije. Višnja je voće nastalo križanjem slatke, domaće trešnje s divljim, kiselijim vrstama. Višnju s pravom nazivamo plemenitim voćem, zbog unutarnjih svojstava ploda. Smatra se da divlje vrste trešanja potječu iz zapadnog djela Azije. Negdje pred 2500 godina one su se počele i uzgajati, i to u Turskoj i Grčkoj. Rimljani su poznavali i višnju i trešnju i zahvaljujući njima su se one proširile gotovo po cijeloj Europi. Drvo višnje je manje od trešnje, naraste od 4-10 m, te su joj grane tanje i kraće od trešnje. Plod joj je kiselkast i opor.

         Bobičasta voća spadaju u grupu namirnica koje sadrže najviše antioksidansa. Višnje i trešnje se svrstavaju među deset vrsta bobičastog voća s najvećom dozom antioksidansa, odmah iza borovnice, ribizla, kupine i jagode. Spojevi fenola: fenolne kiseline, polifenoli, flavonoidi, prisutni u biljkama posjeduju važna antioksidativna svojstva, sprječavajući tako stvaranje mnogih patoloških stanja (raka, kardiovaskularne bolesti i neke druge bolesti vezane sa starošću), neutralizirajući slobodne radikale tijela. A više tipova tih fenolnih spojeva utvrđeno je baš u trešnjama.

Višnja (lat. Prunus cerasus)

Višnja (lat. Prunus cerasus)

          Poput ostalog voća, višnje su siromašne mastima, kalorijama i natrijem, a obiluju vitaminima i mineralima poput vitamina C, vitamina B skupine i kalija. 100 g smrznutih višanja osigurava samo 46 kcal. Višnje se mogu jesti svježe, kuhane, konzervirane, a zahvaljujući metodi brzog dubokog smrzavanja u njima se može uživati tijekom cijele godine bez bojazni od smanjenja nutritivne vrijednosti. Plodovi višnje se manje upotrebljavaju od trešanja, zbog svoje kiselosti. Često se od nje pravi liker i druga alkoholna pića. Poznat je veliki broj sorti višanja.

         Sve vrste višanja obiluju pigmentima, antocijaninima, snažnim antioksidansima koji im daju karakterističnu tamnocrvenu boju. Antocijanini imaju snažna protuupalna svojstva, i prema Američkom kemijskom udruženju, konzumacija 20 višanja dnevno može jednako olakšati bol kao i uzimanje aspirina ili ibuprofena. Višnje sadrže značajne količine melatonina, antioksidansa koji prirodno priozvodi i organizam, a za kojeg se vjeruje da pomaže u usporavanju procesa starenja i sudjeluje u regulaciji sna. Pokazanao je da konzumacija višanja rezultira povećanjem razine melatonina u organizmu.

Višnja (lat. Prunus cerasus)

         Rezultati studije pokazali su da prehrana bogata višnjama rezultira smanjenjem ukupne tjelesne mase, smanjenjem tjelesnih masti, smanjenjem upalnih procesa te razine kolesterola u krvi – sve redom čimbenika rizika za razvoj bolesti srca i krvožilja. Iako su mnoge provedene studije o utjecaju višanja na zdravlje čovjeka preliminarne i zahtijevaju dodatna istraživanja, snažne su naznake za brojne zdravstvene prednosti konzumacije višanja. Među njima su utjecaj na smanjenje razine glukoze u krvi, te posljedično pozitivna uloga u liječenju dijabetesa, pomoć u prevenciji karcinoma kolona, pomoć u ublažavanju boli koja je posljedica oštećenja mišića, gihta i artritisa, te utjecaj na smanjenje razine štetnog LDL kolesterola – čimbenika rizika za moždani i srčani udar.

Višnja (lat. Prunus cerasus)

Trešnja (lat. Prunus avium)

Trešnja (lat. Prunus avium)

        Trešnja (lat. Prunus avium) je drvo iz porodice Rosaceae. U nekim krajevima Bosne naziva se još i šlama ili hašlama. Grčki keratos – trešnja, koji je osnova za latinsku riječ cerasea, dolazi od grčke riječi keros, što znači rog. Pretpostavlja se da se to odnosi na tvrdoću trešnjina drveta. Na latinskojriječi ceresea temelje se i riječi istoga značenja u romanskim, germanskim (njem. Kirsche) i slavenskim (hrv. trešnja) jezicima. Grci su zaslužni za uzgoj trešnje, a Rimljani svojim legijama za njezino rasprostiranje po Starom Kontinentu.

           Trešnja je listopadno drvo, naraste od 15-32 m visoko, a obim stabla iznosi do 1,5 m. Kora drveta je glatka. Listovi su joj jednostavni, ovalni, dugi od 7-14 cm, a 4-7 cm široki, mat zelene boje. Cvjeta rano u proljeće, u isto vrijeme kad i lista. Cvjetovi su grupisani u cvatove, od po 2 do 6 cvjetova. Pojedinačni cvjetovi su bijeli sa pet latica. Oprašuju ih pčele. Plod trešnje je crvena bobica, 1-2 cm u promjeru, zavisno o sorti. Zrije krajem proljeća. Unutar ploda nalazi se mala košpica, u kojoj se nalazi sjeme. Duga je 8-12 mm, široka 7-10 mm, a debela 6-8 mm.

Trešnja (lat. Prunus avium)

        Prema smjernicama piramide pravilne prehrane, trešnje su u grupi s ostalim vrstama voća. Za tuskupinu namirnica preporuka je 2-4 serviranja dnevno. Energetska vrijednost trešnje iznosi samo 32 kcal na 100 g svježe namirnice. Svježe sezonsko voće oduvijek se smatra idealnim međuobrokom ili zamjenom za obrok kod ljudi s povećanom tjelesnom težinom, a preporučuje se konzumirati između glavnih obroka. Prednosti prehrane bogate voćem su: bogata je prehrambenim vlaknima, pomaže kod smanjenja tjelesne težine, bez masti je ili je sadrži samo u tragovima, bogata je vitaminima imineralima, ne sadrži kolesterol, bogata je fitokemikalijama, bogata je antioksidansima koji štite organizam uništavajući štetne slobodne radikale, dobra je zamjena za hranu koja sadrži dodani šećer i uz obilje vrijednih nutrijenata opskrbit će nas i prijeko potrebnom vodom. U 100 grama svježih trešanja nalazi se 82 g vode; 0,2 g masti; 1 g bjelančevina; 16 g ugljikohidrata; 12 g šećera i 2,1 g vlakana. Trešnja sadrži sve vitamine i minerale, iako u manjim količinama, kao i celulozu, pektin te organske kiseline (jabučnu, limunsku, vinsku). Bogata je kalijem te stoga povoljno djeluje na izlučivanje vode iz organizma.

Trešnja (lat. Prunus avium)

        Zanimljivo je da je taj plod na trećem mjestu među voćem po učinku snižavanja LDL kolesterola u krvi, koji je inače faktor koji uvelike pridonosi razvijanju ateroskleroze te uzrokuje srčani i moždaniudar. U svježem stanju trešnje su dobre za otklanjanje fizičke i umne iscrpljenosti. Kisele trešnje brzo djeluju protiv lošeg raspoloženja. Trešnje ne treba jesti prije objeda jer njihova lužnata reakcija koči izlučivanje probavnih sokova, što naročito otežava probavu mesa. Nakon trešanja ne treba piti vodu, a pogotovo pivo ili alkoholna pića. Peteljka ploda bogata je taninom, gorkim tvarima, organskim kiselinama, flavonoidima, šećerom i mineralima. Zahvaljujući svome sastavu, peteljke su se u narodnoj medicini koristile za čajeve koji potiču izlučivanje mokraće i izbacivanje kamenaca iz bubrega i mokraćnog mjehura.

Trešnja (lat. Prunus avium)

        Trešnja raste i samoniklo – kao divlja trešnja, koja je zdravo voće čiji se plod i peteljka koriste. Sjemenke su se dugo upotrebljavale za proizvodnju ulja koje je sprječavalo pojavu srčane kapi, a peteljka se koristila kao diuretik. Bogate su antioksidansima koje nazivamo flavonoidi (osobito antocijanidi i proantocijanidi). Flavonoidi su boje, a nalazimo ih i kod drugog tamnog voća, a imaju ulogu vezivanja slobodnih radikala. Mnoge degenerativne bolesti (mrena na oku, Parkinsonova bolest, ateroskleroza) povezuju se s oštećenjem tkiva koje uzrokuju slobodni radikali. Flavonoidi, pogotovo oni u trešnji, prirodna su protuupalna sredstva, ublažavaju simptome alergija i astme. Ujedno jačaju kolagen, građevni element vezivnog tkiva kao što je hrskavica i tetiva.

Trešnja (lat. Prunus avium)

Kruška (Pyrus)

Kruška (Pyrus)

        Kruška (Pyrus) je biljka iz porodice Rosaceae, koja ima plodove istog imena. Gaji se već više od 4000 godina, zbog svojih jestivih plodova. Porijeklom je iz Azije.To je listopadno drvo koje može narasti i preko 20 m. Listovi su joj jajasti i jednostavni, obično s blagim rubom. Plodovi su joj žuti ili zeleni, sazrijevaju od početka jeseni do početka zime, zavisno od vrste. Kruške pripadaju porodici ruža i srodne su jabukama i dunjama. S obzirom da postoji oko tisuću sorti, razlikujemo ih po veličini, obliku, boji, okusu kao i dužini skladištenja. Općenito plod kruške ima veće okruglo dno koje se sužava prema vrhu peteljke, a ovisno o sorti tanka kora može biti žute, zelene, smeđe, crvene boje ili kombinacija navedenih boja. Meso kruški je slatko i bogato sokom, dok mu je tekstura mekana i lagano zrnata. Sredina ploda, kao i kod jabuke, sadrži nekoliko sjemenki.

Kruška (Pyrus)

Plod je specijalan oblik bobice - pomum, sa jednoslojnim (kod vrsta iz Sect. Pyrus) ili višeslojnim epidermisom (kod vrsta u Sect. Pashia) i često brojnim sklereidima (kamenim ćelijama). Taksonomski, rod se deli u dve pomenute sekcije. „Divlje" vrste roda Pyrus mogu hibridizovati, slično ostalim rodovima u potfamiliji jabuka (Maloideae), ali se prirodni areali ovih vrsta ne preklapaju i time je pojava hibridizacije bila spriječena. Sa neolitskim širenjem poljoprivrede, ljudi vještački dovode u kontakt „divlje" vrste i počinju domestifikaciju. Postoje dva naziva za domestifikovane (domaće) kruške - Pyrus communis (evropska) i Pyrus pyrifolia (dalekoistočna). Ove dvije vrste (i njihovi kultivari) nastale su kroz dva nezavisna procesa domestifikacije, pre 500. god. pne. Neki kultivari evropske domaće kruške su možda nastali hibridizacijom P. communis sa vrstom P. reqelii.

Kruška (Pyrus)

         Plodovi su bogati mineralima: kalijumom, fosforom, kalcijumom, magnezijumom, željezom, hlorom, sumporom te brojnim mikroelementima. Ima izuzetno mnogo vitamina, posebno vitamina A, C, E, većina vitamina iz grupe B, H i D. Kruške pripadaju porodici ruža i srodne su jabukama i dunjama. S obzirom da postoji oko tisuću sorti, razlikujemo ih po veličini, obliku, boji, okusu kao i dužini skladištenja. Općenito plod kruške ima veće okruglo dno koje se sužava prema vrhu peteljke, a ovisno o sorti tanka kora može biti žute, zelene, smeđe, crvene boje ili kombinacija navedenih boja. Meso kruški je slatko i bogato sokom, dok mu je tekstura mekana i lagano zrnata. Sredina ploda, kao i kod jabuke, sadrži nekoliko sjemenki.


        Kruške su dobar izvor dijetalnih vlakana koja ljekovito djeluju najprije na zdravlje probavnog, a zatim i kardiovaskularnog sustava. Zanimljiv je podatak da kruške sadrže više pektina od jabuka. Dijetalna vlakna u sinergističkom djelovanju s mineralom bakrom potiču djelovanje debelog crijeva te na taj način sprječavaju konstipaciju, time štite zdravlje debelog crijeva i reduciraju rizik od pojave raka. Studija objavljena u International Journal of Cancer (2008) pokazala je da se konzumiranjem voća bogatog vlaknima može reducirati rizik od pojave raka dojke za 34-50% kod žena u menopauzi. Druga vrlo važna prednost dijetalnih vlakana je i sposobnost reguliranja razine kolesterola u krvi, što je osobito važno za sprječavanje oboljenja kardiovaskularnog sustava.

Kruška (Pyrus)

Kruška (Pyrus)

        Sadržaj antioksidanata u kruškama pomaže u zaštiti od štetnog djelovanja slobodnih radikala, čime se na primjer jača imunološki sustav. U današnje doba kada vladaju alergije dobro je znati da su kruške hipoalergena hrana, stručnjaci osobito preporučuju da se prilikom uvođenja voća u prehranu male djece najprije daju kruške. Iako smo često spominjali pozitivno djelovanje voća na zdravlje vida, nije loše ponoviti. Podaci objavljeni u Archives of Ophthalmology pokazuju da najmanje tri obroka voća dnevno za 36% snižavaju rizik od pojave makularne degeneracije koja se javlja starenjem. Ljekovito svojstvo se pripisuje antioksidantima, vitaminima A, C i E. Kruške su pokazale i učinkovito djelovanje kod snižavanja tlaka zbog ljekovitog djelovanja antioksidansa glutationa koji smanjuje i rizik od pojave moždanog udara. Sok od kruške je odličan izvor energije zahvaljujući prirodnom voćnom šećeru fruktozi i levulozi, pa je prikladan i za dijabetičare. Zahvaljujući svom osvježavajućem djelovanju, sok od kruške može olakšati groznicu. Osim toga kruške sadrže i neke sastojke koji ublažavaju razna upalna stanja. Neki izvori navode da kruške sadrže mineral bor koji ima sposobnost da zadrži kalcij te na taj način smanjuje rizik od pojave osteoporoze.

Kruška (Pyrus)

Mango (Mangifera indica)

Mango (Mangifera indica)

        Mango je tropsko stablo iz porodice Anacardiaceae, roda Mangifera. Izvorno je iz Indije i uzgaja se u mnogim tropskim i suptropskim krajevima u kojima je veoma rasprostranjen. Uzgaja se za prehranu, za proizvodnju soka, koristi se kao začin te za pripravljanje mirisa i boja. Mango sadrži vitamine B i C i dosta željeza. Postoji oko 500 podvrsta manga, a boja mu varira preko crvene do žute i narančaste. Mango se smatra najstarijim voćem, u Indiji se uzgaja preko 5000 godina. Smatra se da je Buda sjedio upravo ispod drveta manga kad je doživio prosvjetljenje, pa se mango i danas koristi u mnogim obredima u Indiji. Plod manga je kruškolikog oblika iako ga na Tajlandu nazivaju "tropska breskva". Plodovi mogu biti teški do 2 kg, stablo može rađati plodove i do 100 godina, a neka stabla su doživjela čak 300 godina. Drvo naraste 35-40 m u visinu, a listovi su dugi 15-35 cm.

        Kada je počeo da se gaji plod manga je bio veličine šljive i ne baš prijatnog ukusa. Danas plodovi manga mogu biti teški i više od dva kilograma, a drvo može da rađa plodove i do 100 godina. Plod je kruškolikog oblika, iako ga Tajlanđani zovu tropska breskva. Sadrži vitamine B i C i dosta željeza. Postoji oko 500 sorti manga, a boja mu varira od zelene preko crvene do žute i narandžaste. Ukus mu je mješavina ukusa ananasa i kajsije. Može dugo da ostane i van frižidera, u posudi na stolu. Tajlanđani ga jedu kao dodatak ribljem umaku, ili začinjen palminim šećerom. Uobičajeno je da se služi isječeno na kriške.Takođe mango može pomoci kod problematične kože i kose, kao i kod tretmana akni. S obzirom da je dobar izvor beta karotena i vitamina A i C, pored prethodno navedenog pomaže i kod očuvanja vida.

Mango (Mangifera indica)

        Obilje antioksidansa iz svježeg manga djeluje povoljno u prehrani ljudi s problemima krvožilnog sustava. Zbog prisustva vlakana, koristan je i kod ljudi s usporenom probavom. Također, istraživanje znanstvenika s Instituta za agronomiju u Teksasu pokazalo je da mango može spriječiti ili zaustaviti rast nekih stanica raka.Jedna šalica narezanog mango sadrži 25 posto potrebnih dnevnih vrijednosti vitamina za dobar vid. Redovita konzumacija manga sprječava noćno sljepilo, refrakcijske greške i suhoću očiju. Mango sadrži probavne enzime koji pomažu razbiti proteine i pomažu u probavi. Također se bore protiv kiselosti i loše probave zbog enzima koji se nalaze u plodu koji smiruju želudac. Zbog velike količine vlakana u mangu, to može spriječiti začepljenje.

Mango (Mangifera indica)

         Mango može biti koristan za ljude koji se žele udebljati. Naime, 100 grama manga sadrži oko 75 kalorija. Također, sirovi mango sadrži škrob koji se pretvara u šećer. Tako zreli mango kada se konzumira s mlijekom (bogat proteinima) može biti vrlo koristan kod debljanja. Mango je učinkovit u olakšavanja začepljenih pora na koži. To znači da će ljudi koji pate od akni, koje su uzrokovane začepljenim porama, imati koristi od manga. Samo uklonite pulpe manga i primjenite na koži oko 10 minuta prije pranja. To će učiniti kožu mekom i sjajnom.

Mango (Mangifera indica)

         Mango je nadaleko poznat kao "kralj voća", a to nije bez razloga. Bogat je aminokiselinama, vitaminima C i E, flavonoidima, beta karotenom, niacinom, kalcijem, željezom, magnezijem i kalijem. Fenoli u mangu, kao što su kvercetin, izokvercitrin, astragalin, fisetin, galna kiselina i
enzimi, imaju antikancerogena svojstva. Mango je također mnogo prehrambenih vlakana poznatih kao pektini. Znanstvenici su identificirali snažnu veza između konzumacije puno vlakana i manjeg rizika od karcinoma probavnog trakta. Šalica narezanog manga (oko 165 grama) sadrži 76 posto potrebne dnevne vrijednosti vitamina C, moćnog antioksidansa koji štiti stanice od slobodnih radikala te smanjuje rizik od raka.

Mango (Mangifera indica)

        Zreli plod manga je sladak i ima specifičan okus. Tekstura ploda razlikuje se u ovisnosti o kojoj se podvrsti maga radi pa tako meso nekih plodova nalikuje na vrlo zrele šljive dok druge vrste imaju čvršće meso, poput onoga koji nalazimo kod avokada. Zahvaljujući visokom udjelu vode, mango je iznimno sočna vrsta voća što ga čini pravim osvježenjem u tople ljetne dane. Tako se u Indiji priprema chutney od još nezrelog manga s dodatkom ljute čili papričice i limete što sve zajedno čini vlo aromatičan spoj. U nekim krajevima mango se jede posoljen, a oni koji su naročiti ljubitelji začinjenog dodaju mu čak i čili.U drugim krajevima svijeta mango se pak koristi za dobivanje soka, te za pripremanje sladoleda, shakeova, voćnih pita i voćnih salata. Komadi manga mogu se propasirati i koristiti kao svjež i zdrav preljev za sladoled ili druge hladne ljetne poslastice

Mango (Mangifera indica)

Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima)

Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima)

        Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima) je tropsko voće koje raste u Srednjoj Americi i Meksiku. Naziv avokado potječe od astečke riječi ahuacatl, a kolokvijalni naziv za avokado je "aligatorska kruška", što upućuje na oblik i grubu površinu kore. Postoji više od 80 podvrsta avokada, koje se svrstavaju u tri kategorije (meksičku, gvatemalsku i zapadnoindijsku). Avokado potječe iz prašuma Srednje i Južne Amerike, gdje se počeo uzgajati 8000 g. pr. Kr. Prema legendama Maya avokado je davao čarobne moći njihovim princezama. U 16. st. španjolski osvajači su prenijeli avokado u Europu. Od sredine 17. st. avokado se preko Jamajke širi u Aziju. Početkom 20. st. avokado se rasprostranjuje u SAD-u, Meksiku, Dominikanskoj Republici, Brazilu i Kolumbiji.

        Avokado cvijeta u velikim cvjetovima koji sadrže 100-300 manjih. Do oprašivanja dolazi u samo 0.1 % slučajeva. Glavni uzrok toga leži u činjenici što je tijekom prvog dana cvjetanja sazreo samo tučak i što su prašnici još nerazvijeni. Cvijet se kasnije na jedan dan zatvara. Kad se cvijet ponovno otvori, prašnici su već zreli, ali je tučak uvenuo. Osim toga se cvjetovi sa zrelim prašnicima u odnosu na cvjetove sa zrelim tučcima otvaraju u različito doba dana. Plodovi su okrugli, zelene boje i teški do 2 kg. Kora je hrapava.

Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima)

        Energetska vrijednost 100 g svježeg avokada iznosi 160 kcal / 669 kJ. Od toga sadrži 2% proteina, 14,6% masti i 8,5% ugljikohidrata, od kojih 6,7 g dijetalnih vlakana i 0,6 g šećera. Od minerala, izvrstan je izvor bakra (0,2 mg, što čini 22% RDA), dobar izvor kalcija (12 mg, što čini 12% RDA) i magnezija (30 mg što čini 10% RDA), a sadrži vrlo malo natrija (7 mg). Od vitamina, dobar je izvor vitamina C (10 mg, što čini 16% RDA), a od vitamina B kompleksa izvrstan je izvor pantotenske kiseline (1,4 mg, što čini 28% RDA), dobar je izvor riboflavina (0,1 mg, što čini 10% RDA), niacina (1,74 mg, što čini 11% RDA) i vitamina E (2 mg što čini 14% RDA).

Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima)

         Avokado ima brojna ljekovita svojstva. Zanimljivo je da njegov plod raste 9 mjeseci kao i dijete u stomaku a veoma je koristan za maternicu. Štiti od raka dojke i prostate, te je bogat izvor vitamina E. Vrlo vrijedan proizvod koji se dobiva iz avokada je ulje koje je dobro za njegu kože. Također, mnogi kuhari ga koriste umjesto maslinova ulja u pripremi jela. Plod avokada se dosta koristi u meksičkoj kuhinji. Europski mornari su avokado koristili kao maslac. Za zdravlje kardiovaskularnog sustava važno je istaknuti kvalitetan sastav masnih kiselina, među kojima se ističe mononezasićena oleinska kiselina koja pomaže u snižavanju kolesterola i sprječava njegovo štetno djelovanje. Zatim prirodno sadrži sterole, a najviše beta-sitosterol koji je strukturom sličan kolesterolu, i kada se konzumira s hranom koja sadrži kolesterol, inhibira njegovu apsorpciju te tako sprječava njegovo štetno djelovanje. Avokado je bogat i kalijem, koji pomaže u regulaciji krvnoga tlaka. Na temelju brojnih znanstvenih dokaza agencija FDA iz SAD-a potvrdila je sljedeće: "Prehrana koja je dobar izvor kalija s niskim udjelom natrija pomaže u reduciranju rizika od visokog tlaka i srčanog udara."

Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima)

        Avokado sadrži sastojke koji štite od raka dojke i prostate zahvaljujući velikom udjelu karotenoida luteina i vitamina E. Avokado će salate ili umake kao što je salsa obogatiti kremastim okusom i teksturom te ujedno znatno povećati sposobnost tijela da apsorbira karotenoide iz povrća (zbog sadržaja masti u avokadu, a karotenoidi se otapaju u mastima). Osim što štiti organizam od raka prostate i bolesti očiju kao što su katarakt i makularna degeneracija, lutein zbog svojih antioksidativnih svojstava štiti oči od štetnog djelovanja slobodnih radikala i filtrira štetne UV-zrake.

       Avokado (lat. Persea americana ili Persea gratissima)

Hurma / Datula (lat. - Phoenix dactylifera)

“Ukućani neće osjetiti glad dok god se kod njih nalaze hurme.” (Muslim)

Hurma / Datula (lat. - Phoenix dactylifera)

          Hurma (lat. - Phoenix dactylifera) je plod palme Phoenix dactylifera, koja pripada porodici Arecaceae. Uzgaja se isključivo zbog svojih jestivih plodova. Pošto ima dugu historiju kultivacije, njeno porijeklo je nepoznato. Vjerovatno potiče iz oaza sjeverne Afrike, a moguće i jugozapadne Azije. To je drvo srednje visine, visoko 15-25 m. Iz jednog sistema podzemnih korijenja, često niče nekoliko stabala. Grane su igličaste, duge 3-5 m, sa oko 150 listova na svakog. Listovi su dugi 30 cm, široki 2 cm. Promjer  krošnje iznosi od 6-10 m.

          Hurme su jedna od najhranljivijih vrsta voća i ponekad ih zovu “hljeb pustinje”, jer više od dvije trećine hurmine tezine čini prirodni šećer. U drevnim civilizacijama koje su postojale prije više od 5000 godina hurme su bile jako cijenjene, stari Egipćani su ih smatrali simbolom plodnosti, dok su ih Grci i Rimljani koristili za ukrašavanje svojih proslava. Danas je uzgoj hurmi veoma rasprostranjen na Arabijskom poluostrvu, u Iranu, Egiptu, Iraku, Španiji, Italiji i SAD-u. Postoji više od 600 vrsta hurmi.Plodovi datule se jedu svježi ili suhi, a mogu biti i punjeni s orasima, lješnjacima, marcipanom ili suhim narandžama. Od nje se prave razna slatka jela: kompoti, đemovi, sirupi, med (zvani dibs), sirće i vino.

Hurma / Datula (lat. - Phoenix dactylifera)

Hurma / Datula (lat. - Phoenix dactylifera)

          Udio masnih kiselina je mali, dok sjemenka sadrži oko 50 odsto oleinske kiseline. Od minerala, datule sadrže najviše kalijuma, dok su kalcijum, kobalt, bakar, željezo, magnezijum, mangan, fosfor, natrijum i cink prisutni u manjim količinama. Zanimljivo je da datule sadrže i fluor, koji je bitan za zaštitu zuba od karijesa, te selen, važan za imuni sistem. Datule za razliku od ostalih vrsta voća sadrže čak 23 amino kiseline. Vitamini su prisutni u malim količinama (C, B1, B2, niacin i A), dok je sadržaj prehrambenih vlakana relativno visok i zavisi od zrelosti biljke. S obzirom na njihovu veliku medicinsku i hranljivu vrijednost, smatra se da su datule najbolja hrana budućnosti. Koriste se kao hrana i za pravljenje osvježavajućih napitaka, sirupa, alkoholnih pića i kao surogat kafe. Idealne su u ishrani onih koji se bave intelektualnim radom. Mogu se kombinovati i sa muslijem.

         Savremena medicina je nedavno ustanovila da hurme sadrže veliki broj važnih prehrambenih sastojaka koje jačaju imunitet i tijelu daju energiju. Hurme također sadrže veliku koncentraciju šećera, minerala i vitamina koji su lahki za probavu, te pospješuju tjelesnu energiju, toplotu i pokretljivost. Savremena medicina je ustvrdila da hurme predstavljaju glavnu ishranu iz koje čovjek crpi sve neophodne hranljive elemente potrebne za život.

Hurma / Datula (lat. - Phoenix dactylifera)

         Hurme se mogu koristiti za liječenje crijevnih smetnji, pospješuju crijevne funkcije i pomažu razvoj korisnih bakterija u crijevima. Hurme su veoma korisne i u liječenju tvrde stolice jer materije koje se nalaze u hurmama stimulišu lijena crijeva. Trebalo bi ih preko noći pokiseliti u vodu i ujutro ih izvaditi nakon što se od njih napravio fini sirup, kako bi imale laksativno djejstvo. Sirup od hurmi se može koristiit za liječenje slabog srca. Može se koristiti i za liječenje seksualne slabosti. Kad se pomiješaju s medom i mlijekom od hurmi se napravi tonik koji je koristi za liječenje seksualnih smetnji kod oba spola i taj sirup jača tijelo i povećava nivo energije. Sirup je od koristi i starijim osobama. Poboljšava izdržljivost i čisti tijelo od otrova koji se u ćelijama nakupljaju s vremenom. Hurme su dobre za liječenje jetre i čišćenje od otrovnih tvari; prekidanje posta hurmama je jedan od najboljih prirodnih lijekova za održavanje zdravlja i čišćenje jetre od štetnih tvari. I uzimanje soka od hurmi pomaže u liječenju grlobolje, različitih vrsta groznice i prehlade.

Hurma / Datula (lat. - Phoenix dactylifera)

Dunja (lat. - Cydonia oblonga)

Dunja (lat. - Cydonia oblonga)

           Dunja je jedina vrsta iz roda Cydonia koja pripada subporodici Maloideae iz porodice Rosaceae. Svoje latinsko ime je dobila po starom grčkom gradu Kydonia, danas grad Chania na ostrvu Kreti. Dunja je svoj put širenja po svijetu započela iz Bagdada, koji je postao prijestolnica Arapskog carstva koje je bilo na razmeđi istoka i zapada, kao točka ulaska i razmjene dobara, kultura i začina. Jedno od stabala koje je prosvjetiteljski franački vladar Karlo Veliki 812 naredio posaditi u kraljevskom vrtu bilo je i dunja.

          Dunja je drvo visoko od 4-8 metara koje raste u Aziji i Evropi. Cvjeta kratko u maju i junu, a cvjetovi su joj ružičasti. Voli toplije krajeve i često se sadila u pored vinograda. Da bi pravilno cvjetala, potrebno je da temperatura bude ispod 7oC. Plod dunje oblika jabuke ili kruške, nepravilno je grbav, zlatnožute do crvene boje, te pokriven dlačicama koje se lako skidaju. Ugodnog je mirisa, a sirovo meso je tvrdo i trpko-kiselog okusa.

Dunja (lat. - Cydonia oblonga)

          Dunja koju mi poznajemo razlikuje se od dunje iz zapadne Azije i tropskih područja, gdje je mekša i sočnija. U područjima hladnije klime ovo voće je privlačnog oblika, bogate žute boje kad je zrelo, i ima jak, pomalo težak miris. Sjemenke sadrže dosta sluzi, otrovnog cijanid-glikozida i masnih ulja. Sam plod sadrži mnogo vitamina C, kalijuma, natrijuma, cinka, željeza, bakra, mangana i fluora, tanina, organskih kiselina, veoma mnogo pektina i sluzi. Sirova, ova ''zlatna jabuka'' u 100 grama ima 57 kcal / 238 kJ, od čega 0,40% proteina, 0,1% masti, 15,3% ugljikohidrata. Bogata je dijetalnim vlaknima i bakrom, i sadrži puno taninskih tvari. Dobar je izvor vitamina C (15 mg, što je 18,8% preporučenog dnevnog unosa). Sjemenke sadrže 15% ulja i proteina, uz mali udio amigdalina. Glavni sastojak sjemenke je sluz, koje ima 10% u omotaču, dok pulpa dunje sadrži 3-3,5% jabučne kiseline. Sadrži i beta karoten u količini od 33 μg. Zbog prisutnog pektina, od ovog voća pripremaju se ukusne marmelade i želei.

Dunja (lat. - Cydonia oblonga)

Dunja (lat. - Cydonia oblonga)

         Dunja kuhanjem odnosno termičkom obradom prelazi u marmelade, džemove, služi kao prilog pečenju, samostalan lagani desert, čak se može napraviti i 'sir od dunja', inače rijetka i cijenjena
povijesna slastica, osobito na Mediteranu i diljem Bliskog Istoka. Džem od dunja istinski je mirisno osvježenje, recimo, uz doručak za namaz na integralni kruh. Poput jabuke i guave kada se skuha, ali bogatija na sadržaju, dunja predaje svoj prirodni pektin, dajući potrebnu masu za želiranje. Zapravo je po sastavu idealna voćka za pekmez i marmeladu. Pa ipak, koliko god česta bila u smočnicama naših predaka, danas je praktički nemoguće komercijalni proizvod na polici naših trgovina koji u nazivu ima – marmelada-džem-slatko od dunja.

          Za lijek se upotrebljavaju plodovi, listovi i sjeme dunje. Sluz dunjina sjemena (Mucilago Cydoniae) priprema se stavljanjem sjemena u vodu, a primjenjuje se za liječenje rana nastalih kod dugotrajnog ležanja bolesnika, opeklina i kao sredstvo kojim se natope oblozi kod upaljenih očiju i otvorene, raspucane kože. Zahvaljujući sluzi i pektinu, dunja je veoma dobra kod liječenja upale ždrijela i sluznice te krajnika i zračnih putova. Sluz se također koristi u kozmetičkoj industriji, u losionima i kremama za kožu. Kod upale želučane i crijevne sluznice preporučuje se kuhana dunja, koja također ublažava jake proljeve. Vunasta pokožica plodova se oguli i pri upotrebi osuši. Plodovi obilno sadrže sluzne tvari: pektin, ulja, amigdalin, fosfornu kiselinu i vitamin C, a plod dunje izvrsno je i sredstvo u liječenju anemije. Sok od dunje, ukuhan s jednakim dijelom šećera, dobro je sredstvo protiv prsnih bolesti i bolesti grla. Budući da dunja steže, preporuča se sirup od ovog voća za liječenje rana, a pomaže i kod dijareje. Dunje uglavnom nisu dostupne u prodavnicama. Nalazimo ih u baštama ili voćnjacima.

Dunja (lat. - Cydonia oblonga)

Kajsija / Marelica (lat. Prunus Armeniaca)

 Kajsija / Marelica (lat. Prunus Armeniaca)

        Kajsija (lat. Prunus Armeniaca) ili marelica je biljka iz porodice Rosaceae. Poznata je još kao Armeniaca vulgaris ili "Armenska šljiva", pošto su stari Rimljani smatrali da potjeće iz
Armenije. No, danas se obično misli da je prava domovina kajsija sjeverna Kina i Kirgistan. Kajsija je poznata još za vrijeme Rimljana. Danas se uzgaja u cijelom svijetu, najviše u Iranu, Turskoj i zemljama Mediterana. Iako se smatra da je kajsija suptropska biljka, ona je više prilagođena regionima s hladnim zimama. Tako npr. kajsija može da podnese temperature i do -30 °C, no limitirajući faktor u rastu kajsija su proljetni mrazevi. Pošto cvjeta vrlo rano, rani mrazevi mogu da unište cvijet kajsije. Kajsiju su prenijeli u Ameriku španski misionari. Danas se najviše uzgaja u Californiji, Washingtonu i Utah-u. Najveći svjetski proizvođač sušenih kajsija je Turska.

          Kajsija je listopadno drvo srednje veličine, guste, široke krošnje. Naraste od 8-12 m visoko. Listovi su joj srcoliki, malo zašiljeni na vrhu, dugi oko 8 cm, a široki od 3-4 cm. Cvijetovi su bijeli ili ružičasti. Plod joj je sličan breskvi ili nektarini, žute ili narandžaste boje, ponekad s crvenim sjajem. Površina ploda je glatka i gotovo bez dlačica. Kajsije su koštunjičavo voće, u sredini ploda nalazi se tvrda košpica, koja sadrži sjemenku.

 Kajsija / Marelica (lat. Prunus Armeniaca)

 Kajsija / Marelica (lat. Prunus Armeniaca)

        Od ostalog voća razlikuje se po tome što sadrži znatne količine karotina (provitamina A). Samo 100 grama ploda obezbjeđuje 45 odsto dnevnih potreba odrasle osobe za ovim vitaminom. Od minerala ima dosta kalijuma, zatim kalcijuma, magnezijuma, fosfora, sumpora i gvožđa. Dijetnih vlakana ima veoma malo. Sto grama kajsija ima energetsku vrijednost od 44 kcal, što je više u odnosu na dunju, malinu, lubenicu i dinju, ali dosta manje od jabuke, kruške, mušmule i banane. Osušena kajsija, kao i breskva, ima mnogo veću energetsku vrijednost, a ima i povećane vrijednosti minerala i vitamina. Međutim, dok zdravi ljudi mogu da je jedu u svakom obliku, kao suva zabranjuje se dijabetičarima i osobama s povišenim vrijednostima holesterola.


         Kajsija se koristi u proizvodnji džemova, sokova, marmelada i likera. Marmelada od kajsija je nezaobilazni sastojak Saher-torte. Sjemenka kajsije se upotrebljava u proizvodnji amaretta (poznatog italijanskog likera), međutim, zbog visokog sadržaja amigdalina (cijanogenetski glikozid, koji se pod djelovanjem enzima raspada u otrovnu cijanovodoničnu kiselinu(HCN)) od oko 8%, nepreporučuje se upotreba većih količina sjemenki iako u manjim količinama sjemenke su jako dobre u ubijanju celija raka tako da to uopšte ne bi trebali zanemariti.

 Kajsija / Marelica (lat. Prunus Armeniaca)

        Zbog velikog sadržaja kalijuma i niskog sadržaja natrijuma, kao i uticaja na sniženje lošeg holesterola, kajsija djeluje blagotvorno kod osoba sa bolesnim srcem i povišenim krvnim pritiskom. Zahvalna je i za odbranu organizma od infekcije, jačanje zuba i kostiju, poboljšanje vida i obnovu tkiva. Uzeta prije obroka dobro utiče na varenje, a zbog sadržaja gvožđa treba da se nađe na jelovniku malokrvnih.

        Kajsije su i dobar izvor biljnih vlakana, koja povoljno utiču na digestivni trakt, pa su dobra prevencija protiv konstipacije ili pojave bolesti kao što je divertikoloza. Zahvaljujući celulozi i pektinima služi kao blagi laksativ, a blago alkalnom reakcijom povoljno utiče na varenje ukoliko se jede prije svakog obroka. Sadrže i značajan nivo gvožđa, čiji manjak dovodi do anemije, blijede kože i tanke i uništene kose.

 Kajsija / Marelica (lat. Prunus Armeniaca)

Šljiva (lat. Prunus Domestica, Prunus Instititia)

Šljiva (lat. prunus domestica, prunus instititia)

        Šljiva je vrsta voća koja raste na drvetu, ima okrugli ili ovalni plod. Plave, crvene ili žute je boje (ovisno o vrsti). Meso ploda je slatko, žućkaste boje s košticom u sredini. Potječe iz Azije, a poznata je bila još u starom vijeku. Iz starih zapisa doznajemo da je krasila viseće vrtove Babilona. U stari se Rim dopremala iz Sirije, a Rimljani su je konzervirali sušenjem. Zapadna Europa upoznala je šljivu zahvaljujući križarima. Danas se uzgaja preko 2000 vrsta šljiva. Najpoznatije su talijanka, požegača, aženka i mirabel.

        Filogenetski promatrano, šljiva pripada istom rodu (Prunus) u koji spadaju i bjelošljiva , badem, breskva, marelica, višnja , lovorvišnja , trešnja i džanarika koji kao plod imaju košticu. Rod Prunus sadrži nekoliko podrodova, među kojima je i podrod Prunus, koji se dalje dijeli na tri sekcije: Prunus (šljive Starog Svijeta), Prunocerasus (šljive Novog Svijeta) i Armeniaca (marelice). Podrod Prunus se od ostalih podrodova razlikuje po tome što ima usamljene terminalne i lateralne pupoljke, kao i glatku košticu. Ovakvo čisto morfološko razlikovanje podrodova ima praktični značaj, ali se u novijim filogenetskim istraživanjima pokazala mala taksonomska vrijednost takvih karaktera u rodu Prunus.

Šljiva (lat. prunus domestica, prunus instititia)

Šljiva (lat. prunus domestica, prunus instititia)

        Od vitamina ima najviše beta-karotena, vitamina C, vitamina E, folne kiseline, niacina i vitamina B6, te obilje minerala: prvenstveno kalija, zatim fosfora, kalcija, magnezija, natrija, željeza i bakra. Šljiva sadrži i topljiva dijetetska vlakna pektin koja djeluju blagotvorno kod sniženja kolesterola u krvi i zatvora. Šljive imaju nisku energetsku vrijednost. Ugodan okus šljive potječe od dobroga omjera šećera (5 različitih vrsta) i voćnih kiselina. Šljive uz još neke vrste voća (jabuke, višnje, kruške, marelice) prirodno sadrže sorbitol - šećerni alkohol koji se koristi kao zamjena za šećer u proizvodnji slatkih dijetetskih proizvoda namijenjenih dijabetičarima i ostalim osobama koje smiju konzumirati ograničene količine šećera. Sorbitol ima 60 % slatkoće šećera, sadrži manje kalorija od šećera, dobro zadržava vlagu, ima prikladnu kristalnu strukturu i ne izaziva karijes.

Šljiva (lat. prunus domestica, prunus instititia)

        U obliku koncentriranoga soka, suhe šljive koriste se kao prirodni zaslađivač, boja, pojačivač okusa i konzervans. Šljive se svrstavaju u lužnato voće bogato kalijem koji je neophodan za održavanje acido-bazne ravnoteže. Intenzivna tjelesna aktivnost kod povišene temperature, rad noću te stres, izazivaju pad razine kalija, što uzrokuje umor organizma. Suhe šljive sadrže veće količine minerala, vitamina (osim vitamina C) i fitokemikalija. Zbog obilja vitamina, minerala, dijetetskih vlakana i prirodnih šećera, šljiva zauzima važno mjesto kao voće u prehrani. Ona pridonosi ipoboljšanju pravilne prehrane, tim više što njezin sastav u biološki najprihvatljivijim omjerima ljudski organizam lako prihvaća i time je iskoristivost pojedinih sastojaka povećana. Šljiva je zbog sadržaja vitamina B-kompleksa izuzetan stimulator izmjene ugljikohidrata u organizmu. Pomaže kod psihičkih nemira i poteškoća s koncentracijom, jača srce i imunitet, regulira probavu, čisti organizam i odstranjuje iz njega štetne tvari te potiče rad jetre i popravlja apetit. Laksativno djelovanje šljive ima naročitu prednost jer je, zbog nedovoljne fizičke aktivnosti i načina prehrane suvremenog čovjeka, smanjena aktivnost crijeva, naročito kod starijih osoba.

Šljiva (lat. prunus domestica, prunus instititia)

Grašak (lat. Pisum sativum)

Grašak (lat. Pisum sativum)

         Grašak jednogodišnja je biljka iz porodice mahunarki, a kao povrtlarska kultura pripada zrnastim mahunarkama. Grašak se danas uzgaja u cijelom svijetu, a najviše u Rusiji, Kini, Indiji i SAD-u, što upućuje da grašak dobro uspijeva u krajevima s prohladnom i vlažnom klimom. To je biljka koja je ekonomična budući da daje relativno visoke prinose, a plodovi se mogu jednostavno konzervirati i tako koristiti tokom cijele godine.

          Čovjek u početku za hranu nije koristio divlji samonikli grašak, iako se najstarija nalazišta graška javljaju u neolitu. Grašak je pronađen u starogrčkim grobovima 6000 godina pr. Kr., a u južnoj Rusiji u 5000 godina starim arheološkim slojevima. U Europu je grašak stigao početkom srednjeg vijeka s Istoka u vrijeme velikih seoba naroda. Europljani su u 17. stoljeću rado pripremali jela od graška.

Grašak (lat. Pisum sativum)

      
         Stabiljka je zeljasta, jednogodišnja, može se granati, ali i biti nerazgranata. Nema dovoljno mehaničkih elemenata pa je polegla ili se povija. Listovi su perasto složeni, s 1-3 para listića. Cvijetovi su skupljeni u grozdaste cvatove, dvopolni su i zigomorfni. Leptirastog su izgleda sa zvonastom čašicom koja ima jajasto lancetaste zupce (gornji su kraći od donjih). Krunicu čine zastavica, krilce i čunić. Zastavica je crvenkasta, ljubičasta ili bijela, široka je i obrnuto srcasta. Krila su tamnocrvena ili bijela, a čunić ružičasr ili je blijedozelen. Od deset prašnika, devet ih je sraslo, a jedan je slobodan. Plodnik je skoro sjedeći i sadrži više sjemenih zametaka. Plod je mahuna, uglavnom prava i na krajevima zašiljena, 4-11 cm dugačka.

Grašak (lat. Pisum sativum)

         S obzirom da spada u mahunarke, grašak je povrće s bogatom hranljivom vrijednošću. U 100 grama ima 81 kcal/339 kЈ. Bogat je izvor ugljikohidrata (14,46%) i vlakana u obliku galaktana, fruktoze i dr. Visok sadržaj proteina (5,42%) ima zahvaljujući čvorićima u korijenu u kojima se nalaze bakterije (Bacterium radicicola) koje vežu dušik iz zraka i pretvaraju ga u vrijedne aminokiseline, a tako i u proteine. Uz proteine i ugljikohidrate, treba spomenuti i masti i lecitin, koji su prilično važni za živčani sustav.Za vrijeme klijanja graška, nastaju vitamini C i E. Plod je odličan izvor vitamina C (50% preporučenog dnevnog unosa), ali ga u osušenim plodovima ima samo u tragovima. Vitamin E sadrži u maloj količini, ali je postojan tokom kuhanja. Vitamina A ima u tragovima. Grašak je i odličan izvor tiamina (vitamin B1) u suhim plodovima, a dobar izvor riboflavina (vitamin B2), i niacina koji ima ulogu u metabolizmu ugljikohidrata, proteina i masti.

Grašak (lat. Pisum sativum)