Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

Prvo da otprilike objasnimo nazive i vrste s kojima se susrećemo:

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

- Tikvica je pravilna oblika, duga do 20 cm, svijetlozelene kore i sitnih sjemenki.

- Buča je nešto veće tikvice. Duguljaste su svijetlozelene do bijele boje, (dok još nisu posve zrele, nakon odstranjivanja kore, ribaju se na duge rezance i pripremaju kao varivo ili za savijaču - bučnicu). Starije buče tvrde kore su za stočnu hranu.

- Bundeva ili pečenica je tikva koja je teška otprilike 10 kg i više. Kora bundeve je tanka i narančastoružićaste boje. Meso je žuto, debelo, brašnasto i slatko. Sjemenke su velike, duge do 2 cm.

- Bundeva šećerka je tikva glatke kore i plavkastozelene boje. Duguljasta je pri vrhu, u sredini malo ulegnuta. Meso joj je narančaste boje, ukusno i slatko.

- Patišon tikvica (kremasta vrtna tikvica) kod koje su manji plodovi prikladni za jelo. Boje je bijele do žućkaste. Na trećini ploda, uz peteljku, nalaze se nepravilna izbočenja, a preostali je dio kao i u drugih tikvica. Po hranidbenoj vrijednosti i dijetetskoj važnosti vodeća je među povrćem. Ima šest puta više pektinskih tvari nego jabuka i cvekla, bogata je vitaminom A, sadrži i vitamine C, E i skupinu vitamina B, ima kalijevih soli i željeza. Meso je posebno ugodna slatka okusa, što je osobito izraženo pri pečenju. Priprema se kao varivo, služi za umake, musake, može se kuhati, puniti palačinke i savijače, a od spomenute tikvice proizvode se i sokovi. Stariji plodovi se koriste kao i bundeve za pečenje. danas se patišon tikvice mnogo koriste u ugostiteljstvu.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

         Prema podrijetlu razlikujemo bundeve Starog i Novog svijeta. Stari Egipćani i Rimljani poznavali su i pripremali tikvice i veliku duguljastu buču glatke kore koja je prikladna za prehranu čovjeka samo dok je mlada, nedozrela. Mnogo više vrsta bundeva u Europu je doneseno iz Novoga svijeta - Amerike, preciznije iz Meksika. To su biljke iz porodice Cucurbitaceae. Iz te porodice najčešće se spominje obična ili poljska bundeva koja daje plodove teške 25-100 kg i kod nas se uzgaja uglavnom za stočnu hranu.

         Bundeva, uzgojena 2002. godine, ušla je i u Guinnessovu knjigu, a imala je - pazite sad - 606, 7 kg! Bundeve su jedna od onih sretnih biljaka koje možemo pripremati na najrazličitije načine. Što god im radili - pohali, pekli, pirjali, probadali ili punili, neće se naljutiti. Sve se više koristi i cvijet tikvica, koji se puni i potom prži u dubokom ulju ili poha. Već su se počele i uzgajati male tikvice koje imaju veliki, lijepi, žuti cvijet. Jedan od najvažnijih proizvoda koji se dobiva od bundeve je ulje. Najvrjednije je bučino ulje u sirovim sjemenkama, ali i ono koje je nastalo hladnim prešanjem. Sadrži ljekovite esencijalne masne kiseline i, što je još važnije, nezamjenjivo je u "grah šalati".

         Tikvice su posebna priča. Dugo su prije svega bile dio mediteranske kuhinje, ali posljednjih desetljeća sve više se šire. Nisko su kalorične, a mogu se prirediti na mnogobrojne načine. Kuhane, pečene, sirove ili pohane, podjednako su zanimljive. Mogu se i kiseliti, a dobro podnose i zamrzavanje ako se prethodno blanširaju.  Zrela jestiva bundeva, dinjastog, jabučastog, kruškastog oblika ima sočno meso izrazite narančaste boje. Okus zrele jestive bundeve je slatkast i bez naročite arome, osim tzv. mošusove bundeve.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

          Žućkasto-narančasto meso bundeve sadrži niz dragocjenih i ljekovitih sastojaka. Pored manjih količina bjelančevina, ugljikohidrata i masti, tu je niz vitamina (karotina ili provitamina A, vitamina C, E i K i vitamina B grupe - B1, B2, B6, zatim niacina, folne kiseline i dr.), kao i mineralnih sastojaka (kalija, fosfora, kalcija, željeza). A tu su pektini, celuloza i druga biljna vlakna. U posljednje je vrijeme beta-karoten dobio i značajan publicitet u znanstvenoj literaturi zbog višestrukog zaštitnog djelovanja u organizmu. Beta-karoten blokira formiranje slobodnih radikala i tako direktno sprječava oštećenje stanične DNA strukture, djeluje kao jak antioksidans masti, što znači da koči razvitak superoksida i peroksida. Pretpostavlja se da dnevne doze beta-karotena (7-10 mg), koje se mogu unositi u obliku kapsula ili još jednostavnije u obliku napitka, smanjuju rizik od pojave raka grla, želuca, jednjaka i grlića maternice. Energetska vrijednost bundeve je mala; iznosi oko 111 kJ, odnosno 26 kcal na 100 grama. Zbog niske kalorijske vrijednosti vrlo je pogodna za dijetalnu prehranu; za pretile osobe, dijabetičare, kao i osobe s oboljenjima želuca i tankog crijeva (zbog lake probavljivosti). Djeluje umirujuće, a ujedno regulira probavu zbog sadržaja celuloze i pektina.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

           Bundeva se uzgaja ne samo zbog jestivog ploda, nego i zbog sjemenki. Kao namirnica, sjemenke bundeve imaju neusporedivo veću hranjivu vrijednost od mesnatog dijela, a čine oko 10 % težine ploda. Bogate su mastima (45 %), bjelančevinama (oko 25 %) i ugljikohidratima (oko 18 %). Znatno su bogatije i vitaminima i mineralima, posebno željezom, fosforom, kalijem, kalcijem. Energetska vrijednost sjemenki dvadesetak puta je veća od energetske vrijednosti mesnatog dijela bundeve. Sadrže i niz drugih korisnih sastojaka, od celuloze i pektina do fitosterina, fitina, salicilne kiseline i drugog. Sjemenke bundeve odlično su sredstvo protiv crijevnih parazita, najčešće se preporučuju kao učinkovito i neškodljivo sredstvo protiv dječjih glista. Da bismo sačuvali što više hranjivih sastojaka, sjemenke treba oljuštiti neposredno prije upotrebe, pri čemu se ne smije ukloniti tanka, sivo-zelenkasta opna osobito bogata hranjivim sastojcima. Ulje iz sjemenki dobiveno hladnim postupkom, lako je probavljivo, koristi se za pripremu raznih salata. Ulje bundeve je tamno zeleno-smeđe boje, sadrži esencijalne masne kiseline; oko 45 % linoleinske, 25 % oleinske, 30 % palmitinske i stearinske kiseline i lecitin, koji je prirodni emulgator koji otapa ovapnjenja u krvnim žilama.

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

Tikva / Bundeva (lat.Cucurbitaceae)

         Svojstva bundeve odavno su poznata u narodnoj i službenoj medicini. Hranjive i ljekovite supstancije nalaze se u takvoj kombinaciji da ih organizam lako usvaja i apsorbira jer potiču reapsorpciju ostalih hranjivih tvari. Idealna je namirnica za osobe s bolesnim želucem i crijevima. Djelotvorna je protiv opstipacije, olakšava tegobe od upale debelog crijeva. Bundeva je izvrstan diuretik i preporučuje se osobama s reumatskim tegobama, gihtom, upalom mokraćnih puteva, bubrega i žuči. Efikasno smanjuje kolesterol u krvi. Oblog od svježe naribane bundeve primjenjuje se za ublažavanje bolova od proširenih vena. Budući da veoma dobro djeluje na kožu, a posebno na onu masniju i sklonu miteserima, bubuljicama i aknama, može se koristiti i za pripremanje osvežavajuće i hranjive maske za lice.  Ulje iz sjemenki bundeve ima povoljan učinak u liječenju upalnih procesa prostate, a preventivno djeluje na nastanak i razvoj kancerogenih promjena na prostati.

          Zbog svog većeg obujma, bundeve se najčešće prodaju rezane. Njih je i najlakše kupovati jer vidimo je li mesnata unutrašnjost sočna i izrazito žute ili narančaste boje. Kod većih i manjih sorti, koje se kupuju cijele, važno je obratiti pozornost na to je li im vanjski dio neoštećen, koža svijetla i bez plijesni, a težina s obzirom na obujam neumanjena. Na tržište dolaze od druge polovice ljeta, cijelu jesen i zimu. Jesensku cijelu bundevu možete očuvati pažljivim uskladištenjem na hladnom i suhom mjestu par mjeseci. Bundevu narezanu na manje dijelove nekoliko dana na temperaturi 4°C, a na temperaturi -18°C do šest mjeseci.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

          Krastavac je jednogodišnja biljka iz porodice tikvi. Krastavac je povrće. Pod pojmom krastavac se u svakodnevnom govoru misli na zeleni, čvrsti, jestivi plod biljke krastavac. Ima mnoštvo sorti koje se uzgajaju širom svijeta. Porijeklo krastavaca nije potpuno poznato. Po nekim izvorima, on potiče iz sjeverne Indije gdje se uzgajao prije 4000 godina na južnim obroncima Himalaja, drugi izvori navode da potiče iz tropske Afrike. Jeli su ga Babilonci i spominje se u njihovom Epu o Gilgamešu. U Europu su ga donijeli Rimljani. Uzgoj krastavaca spominje se u spisima u Francuskoj u 9. stoljeću, u Engleskoj u 14. stoljeću, a u Sjevernoj Americi u 16. st. Najveći svjetski proizvođač krastavaca je Kina s oko 60% svjetske proizvodnje. Ostali veći proizvođači, ali puno manji od Kine su Turska, Rusija, Iran i SAD.

          Plod je zelen, valjkast, tvrd, dug do 60 cm, a širok do 10 cm, jestiv je i sirov. Sastoji se od 97% vode, ima 9,7 kalorija na 100 grama. Bogat je vitaminima i mineralima. Važan je dio prehrane svjež ili konzerviran. Sjeme se razvija u dozrelim plodovima. S botaničkog gledišta prema sjemenu i cvijetu pripada u voće (kao i rajčica), ali se u svakodnevnom životu smatra povrćem.  Plod je krastavca duguljastog oblika i tamnozelene boje. Na površini ima bradavice, a kad dozrije, ima glatku površinu. Plod je pun žućkastobijelih sjemenki.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

          Energetska vrijednost 100g svježeg oguljenog krastavca iznosi 12 kcal / 52 kJ. Od toga sadrži 2,16% ugljikohidrata, 0,59% proteina i 0,7% masti. Od minerala krastavac sadrži kalij (136 mg), fosfor (21 mg), kalcij (14 mg), magnezij (12 mg), željezo (0,22 mg), cink (0,17 mg), mangan (0,07 mg), bakar (0,07 mg) i selen (0,1µg). Od vitamina svježi krastavac sadrži vitamin C (3,2 mg), vitamine B kompleksa tiamin (0,03 mg), riboflavin (0,03 mg), niacin (0,04 mg), pantotensku kiselinu (0,24 mg), piridoksin (0,05 mg), kolin (5,7 mg) i vitamin K (7,2 µg).  U 100 g svježeg oguljenog krastavca nalazi se vlakana 0,7 g, beta-karotena 31 µg, kriptoksantina 18 µg, luteina i zeaksantina 16 µg.

          Veliki udio vode čini krastavac odličnim diuretikom, učinkovito uklanja nakupljene toksine, potiče rad bubrega i žuči. U kombinaciji s dijetalnim vlaknima koje i sâm sadrži potiče rad debelog crijeva i štiti organizam od kancerogenih tvari. Mineralni je sastav krastavca zanimljiv iako je količina nešto skromnija. Kalij kojeg ima najviše od svih minerala potiče fleksibilnost mišića i pomaže u reguliranju krvnog tlaka. Krastavci se izvrsno nadopunjuju s mliječnim proizvodima pa se tako u više kuhinja jugoistočne Europe priprema salata od krastavaca s dodatkom jogurta ili kiselog mlijeka.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

           Brojna literatura preporuča sok od krastavca zbog korisne silicijeve kiseline koju sadrži u tragovima. Silicijeva je kiselina vrlo važna za održavanje zdravlja vezivnog tkiva mišića, ligamenata, hrskavice, kostiju, poboljšava ten i održava zdravlje kože, a udružena s vodom, prirodno hidratizira i daje koži zdravi sjaj.

          Krastavac se može nanijeti na kožu u slučaju natečenih očiju, iritacija kože ili opeklina. Ekstrakti se krastavca koriste u preparatima za pomlađivanje kože. Umirujuće i blago djelovanje ovog povrća pripisuje se kafeinskoj kiselini i vitaminu C koji sprečavaju zadržavanje vode i daju osjećaj hladnoće karakterističan za krastavac. Nedavno je otkriveno da je kafeinska kiselina antioksidant te da ima antikancerogeno i protuupalno djelovanje, a što je dodatni plus za krastavac.

          Sok od krastavaca je također koristan i za bolesti zubi i desni, osobito kod krvarenja desni. Krastavac navodno pomaže kod reume iako nije otkriveno na koji način. Kora krastavca može se upotrijebiti za smirivanje kože nakon pranja suđa i izloženosti jakim deterdžentima i vrućoj vodi. Za one koji teže probavljaju krastavac, preporuča se da ga narežu na male komadiće, posole morskom solju i ostave nekoliko sati u hladnjaku prije konzumacije.

Krastavac (lat. Cucimis sativus)

Špinat (lat. Spinacia)

Špinat (lat. Spinacia)

           Špinat nama poznata popajeva hrana, je jednogodišnja biljka s tamnozelenim nazubljenim ili glatkim listovima. Spada u zeleno lisnato povrće. Potječe iz Iranskog visočja. U srednjem vijeku prodavao se svjež i kuhan, sjeckan ili prešan u loptice pod nazivom espinoche. Arapi su špinat u 15. st. donijeli u Španiju, odakle se širio po sjevernoj i srednjoj Europi, a u 17. st. bio je iznimno popularan i pripremao se sa šećerom. Uzgaja se zimi i ljeti, pa govorimo o dvjema vrstama špinata - zimskom i ljetnom.

- Zimski ili obični špinat ima oblik rozete, a prema sorti lišće mu je veće ili manje, zaobljena ili šiljasta vrha. Neke sorte imaju sočnije listove zelene boje, neke imaju tanje listove, a boja im je svjetlija. Prilikom prodaje s rozetom, korijen mora biti odrezan izvan vanjske krune lišća. beru se samo veći listovi.

- Ljetni špinat ima debelo, mesnato, trokutasto lišće, koje je sočnije od lišća običnog špinata, ali je sivozelene boje. Ta vrsta špinata ima razgranatu stabljiku koja se s granama u promjeru otprilike 1,5 m prostire po tlu. Beru se samo listovi.

Špinat (lat. Spinacia)

         Špinat ima dosta željeza, ali i oksalne kiseline. Oksalna kiselina veže kalcij i čini ganeupotrebljivim za ljudski organizam. Prema novijim istraživanjima, špinat se ne preporuča kao česta hrana mlađim osobama i djeci, ali je izvrsna hrana za starije ljude. Kod kuhanja špinata prvu vodutreba baciti. U njoj ima nitrata, koji se pod utjecajem bakterija pretvaraju u nitrite, stoga se kuhani špinat ne smije ostavljati za drugi obrok. Da bi se uklonilo djelovanje oksalne kiseline, špinat je korisno pripremati kao varivo sa zaprškom od brašna i s mlijekom. Špinat se može jesti kuhan i preliven uljem te sirov kao salata jer je bogat vitaminom C. Vrlo je tražen smrznuti špinat koji je prije zamrzavanja opran, usitnjen, blanširan, a zatim pakovan u manje ili veće vrećice.

         Špinat je namirnica bogata vodom, ima nisku energetsku vrijednost (61 kJ na 100 g špinata) i lako je probavljiva. U špinatu nalazimo 2,2% bjelančevina, 3,9% ugljikohidrata i 0,3% masti. Najveća je vrijednost špinata u bogatstvu mineralnih sastojaka i vitamina: odličan je izvor folne kiseline (49% od RDA po obroku); vitamina A (59% od RDA po obroku); vitamina C (34% od RDA po obroku); željeza (21% od RDA po obroku); magnezija (21% od RDA po obroku) i mangana (44% od RDA po obroku); dobar je izvor riboflavina (16% od RDA po obroku); vitamina B6 (15% od RDA po obroku); vitamina E (14% od RDA po obroku); kalcija (10% od RDA po obroku) i kalija (16% od RDA po obroku). Uz kompleks vitamina i minerala, sadrži i dijetalna vlakna (2,2 g/100 g špinata). Mladi špinat sadrži manje vlakana od starijeg, tako da ta količina može varirati. Listovi špinata izrazito su zelene boje koju im daje velika količina klorofila (0,1 – 0,2%), pa se s pravom naziva "kraljem povrća s klorofilom".

Špinat (lat. Spinacia)

          Mineralne tvari iz špinata djeluju povoljno na naš organizam. Tako je primjerice magnezij neophodan kod rada mišića i srca, kalij pospješuje izlučivanje vode iz organizma i time olakšava rad bubrega i srca, snižava krvni tlak, potiče rad gušterače i probavu te čišćenje organizma. Špinat također sadrži dobru kombinaciju vitamina B skupine, a oni su važni kod metabolizma ugljikohidrata, jačaju živce, zaslužni su za lijepu kosu, kožu i nokte. Vitamin C jača imunitet organizma dok je ß-karoten važan antioksidans. Značajan je izvor folne kiseline, koja ima značajnu ulogu u građi crvenih krvnih stanica i pri trudnoći (deficit može imati za posljedicu prijevremeni porođaj ili nisku porođajnu težinu novorođenčeta). U prosjeku ima 194 µg folne kiseline/100 g špinata, s tim da se pri toplinskoj obradi nešto gubi i kreće se oko 145 µg folne kiseline/100 g špinata. Zbog velike važnosti folne kiseline, pojedine namirnice, npr. kruh, tjestenina, riža i neke druge namirnice od žitarica (corn flakes), obogaćuju se folnom kiselinom ili se kombiniraju sa špinatom.

Špinat (lat. Spinacia)

Špinat (lat. Spinacia)

          Dijetalna vlakna iz špinata potiču peristaltiku crijeva, smanjuju pojavu zatvora i pospješuju izlučivanje otpadnih tvari iz organizma. Međutim, špinat sadrži i oksalnu kiselinu, čiji kristalići mogu začepiti bubrežne kanale pa se bubrežnim bolesnicima preporučuje da ga izbjegavaju. Oksalne kiseline ima najviše u peteljkama i rebrima špinata pa ih prilikom pripreme treba odstraniti. Djelovanje oksalne kiseline na organizam može se ublažiti tako da se špinat priprema s mlijekom ili vrhnjem jer se oksalna kiselina veže s kalcijem iz mlijeka stvarajući netopljivi kalcijev oksalat koji se izlučuje iz organizma.

          Svježi špinat u nas se kupuje na pijaci, zelenih, svježih listova i hrskave stabljike. Možemo kupiti mladi ili stariji špinat, a razlika je u izgledu listova. Mladi špinat ima najčešće po jedan list, svijetlozelene boje i glatke površine. Stariji špinat ima na jednoj biljci više listova tamnozelene boje i naborane površine. S obzirom da špinat termičkom pripremom gubi na težini i količini vode, bez
obzira na način pripreme potrebno je kupiti 450 g po osobi. Najbolje ga je odmah pripremiti, a može se čuvati u plastičnoj vrećici nekoliko dana. Smrznuti špinat koji se koristi izvan sezone moguće je nabaviti u svakoj trgovini. Iako je nadasve praktičan, aromom je siromašniji od svježeg špinata.

Špinat (lat. Spinacia)

Paprika (lat.Capsicum)

Paprika (lat.Capsicum)

     Paprika je jednogodišnja povrtna kultura uspravne razgranate stabljike, visine 50-80 cm. Paprika ima plodove raznih oblika i boja: od malih bobica do velikih mjehurastih plodova, oblika
rajčice, roga i malih šiljatih oblika; od tamnozelene, svijetlozelene, žute, narančaste do crvene boje. Paprike mogu imati slatki, poluljuti i ljuti okus. Tu korisnu i nadasve hranjivu namirnicu u 15. stoljeću donijeli su Španjolci u Europu. Kasnije se preko Afrike proširila u Tursku, a odatle u Mađarsku. Danas se u svijetu uzgaja oko 50 sorti paprika.

          Plod paprike pregradama je podijeljen na više dijelova, a čiji broj uvjetuje i njegov izgled. U unutrašnjosti ploda nalazi se sjemena loža na kojoj se nalazi glavnina sjemenki, dok je manji dio i na stijenkama pregrada. Ovisno o krupnoći ploda i razvijenosti sjemene lože u plodu paprike može se razviti do 500 sjemenki. Sjeme paprike je bubrežastog oblika, glatke površine i blijedožućkaste boje. Dužina sjemena je 3 - 4 mm, širina 2 - 3 mm i debljina do 1 mm. U jednom gramu ima 150 - 200 sjemenki. Sjemenka se sastoji od sjemene ljuske koja obavija sjemenku, endosperma u kojem se nalazi rezervna hranjiva tvar neophodna za početni razvoj mlade biljke, klica koju čine supke i klicin korjenčić, te pupka kojim je sjeme bilo pričvršćeno za sjemenu ložu. Sjeme uz povoljne uvjete čuvanja može zadržati klijavost do 5 godina.

Paprika (lat.Capsicum)

          Paprika je vrlo hranjiva namirnica jer 100 g svježe crvene paprike sadrži: 92 % vode, 6 g ugljikohidrata, 0,99 g bjelančevina, 0,3 g masti i 1,2 g dijetetskih vlakana. Energetska vrijednost svježe crvene paprike iznosi samo 20 kcal na 100 g, a njezina najvažnija karakteristika je bogatstvo vitaminima i mineralnim tvarima. Sadrži četiri puta više vitamina C od naranče, a njegova količina ovisi o sorti paprike, podneblju u kojem je uzgojena i nekim drugim čimbenicima.

          Crvena paprika poznata je po sadržaju vitamina C i beta-karotena, koji su različiti uključujući još neke nutrijente u različitim vrstama paprike računato na 100 g namirnice: odličan je izvor vitamina C (72-172 % od RDA po obroku), dobar je izvor vitamina B6 (10-17 % od RDA po obroku) i dobar je izvor vitamina A (15% od RDA po obroku - crvena paprika). Osim navedenih, u paprici se u manjim količinama nalaze i ostali vitamini. Od minerala najviše sadrži kalija. Smrzavanjem dolazi do gubitka kalija, cinka, vitamina C, riboflavina, vitamina B6 i vitamina E.

Paprika (lat.Capsicum)

          Kada se pripremi kiseljenjem za zimsko razdoblje, manji dio vitamina se gubi, ali ih još uvijek ostaje dovoljno za podmirenje potreba organizma. Količina minerala koja se gubi je manja, dok se kod nekih čak povećava (kalcij, željezo, bakar, mangan, selen). Osim što je hranjiva kao namirnica i bogat izvor vitamina, paprika ima i određena ljekovita svojstva, koja se ne smiju zanemariti. Najvažniji je alkaloid kapsaicin, koji je veoma ljutog okusa, a najviše ga ima u unutarnjem dijelu ploda oko sjemenki. Paprika je korisna osobama koje pate od ateroskleroze jer njezin sastojak citrin utječe na propustljivost kapilara i čini ih elastičnima. Potiče lučenje probavnih sokova te tako otvara apetit i poboljšava probavu.

Paprika (lat.Capsicum)

        Paprika sadrži oko 20 spojeva iz grupe karotenoida, koji su prirodni antioksidansi i imaju važnu ulogu u zaštiti našega zdravlja jer sprječavaju stvaranje štetnih spojeva (slobodnih radikala) i štite nas od mnogih bolesti. Svježe paprike imaju neoštećenu i sjajnu kožu, hrskavu i čvrstu strukturu. Ukoliko pripremate paprike za punjenje, kupite okrugle, mesnate paprike otprilike jednakih veličina. Paprike možete svježe čuvati u hladnjaku do 5 dana, zamrznuti ili konzervirati u ulju ili sirćetu.

Paprika (lat.Capsicum)

Kupus (lat. Brassica oleracea)

Kupus (lat. Brassica oleracea)

         Kupus (lat. Brassica oleracea) jedan od glavnih sastojaka salata, kupusnjača, koja pripada porodici krstašica, razvio se iz divljeg kupusa (Brassica oleracea L.) koji raste na kamenitim obalama Europe, od Sredozemne obale do Irske i još od prethistorijskog doba su ga prastanovnici europskog obalnog područja upotrebljavali u svojoj prehrani. Stalnom selekcijom, kroz dugo vremenskorazdoblje, nastalo je iz divljeg kupusa današnjih veći broj kulturnih biljaka. Veliki ugled je kupus uživao kod Rimljana koji su ga nazivali brassica, a koristili su ga za čitav niz kuharskih i medicinskih uputa. Već u 4. stoljeću p.n.e. Teofrast (Aristotelov učenik) razlikuje tri vrste kupusa.

       Kupus je kultivirana zeljasta biljka, nastala selekcijom divlje biljke u dugom vremenskom razdoblju. Divlji kupus upotrebljavali su za hranu prastanovnici europskog obalnog područja još u pretpovijesno doba, a stari Slaveni otkrili su postupak kiseljenja koji se održao sve do naših dana. Dobar kupus nema velika rebra, a tanko lišće mu je savijeno u tvrdu glavicu. Premda je poznato više vrsta i podvrsta, u nas se koristi uglavnom bijeli, a nešto manje crveni kupus. Postoje rane i kasne vrste. Najslađi je i najsočniji zeleni kupus šiljastih glavica.

Kupus (lat. Brassica oleracea)

Kupus (lat. Brassica oleracea)

        U početku se konzerviranje kupusa radilo na rimski način, tako što bi se glavice kupusa posipale solju, prelile octom i spremale u glinene posude, ali tek je slavenski način kiseljenja kupusa našao na opću primjenu. Za ispravno kiseljenje kupusa moraju se u rezanom i zasoljenom kupusu razviti bacil mliječne kiseline i kvasne gljivice, koje potiskuju gljivice plijesni i bakterije maslačne kiseline. Kiseli kupus sadrži značajne količine vitamina C , pa otklanja bolesti koje su povezane nedostatkom tog vitamina. Tako je James Cook na svoje putovanje uzeo 60 bačvi kiselog kupusa prema savjetu njemačkog prirodoslovca Georga Forstera i nije izgubio niti jednog člana posade zbog skorbuta, što je nekad desetkovalo posade brodova na dugim putovanjima (poput posade Vasco da Game na plovidbi oko Rta Dobre Nade).

        Kupus je vrlo popularno povrće visoke biološke i niske kalorijske vrijednosti (24 kcal na 100 g), a prosječno sadrži: 92,52% vode; 1,21% proteina; 0,18% masti i 2,3% dijetetskih vlakana. Najviše su zastupljeni: vitamin C (42 mg na 100 g) i beta-karoten (provitamin vitamina A), a zatim slijede minerali: kalij, željezo, magnezij, sumpor i bakar. Male količine natrija te povoljan odnos kalcija i fosfora osiguravaju maksimalno iskorištavanje kalcija u organizmu. Važno je pritom birati zelene listove koji su mnogo bogatiji mineralnim solima od bijelih. I još nekoliko "zanimljivosti" oko kupusa: Dugotrajnim kuhanjem kupusa značajno se smanjuje njegova nutritivna vrijednost, pa se preporučuje staviti ga u vruću umjesto u hladnu vodu. Ne može se poreći da je teško probavljiv i da stvara nadutost, ali je tome glavni "krivac" upravo kuhanje u vodi, jer ga voda lišava elemenata koji pogoduju dobroj probavi. Ne možete li ga uvijek pripraviti u sirovu stanju, možete ga kuhati na pari.

Kupus (lat. Brassica oleracea)

        Kiseli kupus također slovi kao teško probavljiv, ali je to zato što se obično spravlja sa suhomesnatim proizvodima, koji mu i daju to svojstvo. Zapravo, fermentacija kupusa tijekom
kiseljenja zamjenjuje vrenje koje bi se obavilo tijekom probave. Štoviše, takvo pripravljanje kupusa ima prednost jer zadržava sve mineralne soli i vitamine sirovog kupusa. Dokazano je da se sokom od svježeg kupusa može uspješno liječiti čir na želucu i upala debelog crijeva. Kupusom se, također, u organizam unose najaktivniji elementi za održavanje biološke ravnoteže organizma i za obranu organizma od raznih bolesti. Bogat je celulozom koja poboljšava probavu, djeluje povoljno na zacjeljivanje rana te preventivno pomaže kod prehlade i kašlja.

        U našim prehrambenim navikama, nažalost, malo se koristi sirovi kupus (svježi ili kiseli), iako je upravo takav najbogatiji hranjivim i ljekovitim sastojcima. Novija epidemiološka istraživanja pokazuju da redovita konzumacija povrća iz roda kupusnjača može biti osobito učinkovita u smanjenju rizika pojave raka. Komponente koje se smatraju "odgovornima" za ovakvo djelovanje povrća su fitokemikalije. Fitokemikalije su biološki aktivne biljne molekule koje u suradnji s vitaminima i mineralima povoljno djeluju na zdravlje. Imaju zaštitno djelovanje na način da učvršćuju i poboljšavaju obrambene mehanizme u organizmu. Kupus je dragocjena namirnica zbog sadržaja tartronske kiseline koja usporava pretvorbu šećera i ostalih ugljikohidrata u mast. To ga čini poželjnom namirnicom za smanjenje tjelesne težine.

Kupus (lat. Brassica oleracea)

        Pri kupnji kupusa vodite računa o njegovu izgledu: treba izgledati svježe i bez mrlja. Nikada ne kupujte posušeni, uvenuli kupus, nego onaj tvrdih, sočnih i čvrstih listova. Proljetni bijeli kupus ima više ovojnih zelenih listova, a unutarnji listovi su svijetlozelene do žućkaste boje s tek započetim formiranjem glavice kupusa. Jesenski bijeli kupus ima bijelo-žućkaste ili sasvim bijelo-zelene tijesno priljubljene listove formirane u okrugle glavice. Proljetni kupus možete držati na hladnom mjestu tjedan dana, a jesenski i duže.Crveni kupus ima male ali čvrste, tamnocrvene ili ljubičaste glavice. Kao i kod bijelog kupusa, ima ranih i kasnih sorti, a čuvanje je identično. Na tržištu u zimskim mjesecima može se kupiti i kiseli kupus izrezan ili u glavicama, a pri kupnji pripazite da ima ugodan miris i čvrste cijele ili izrezane listove.

Kupus (lat. Brassica oleracea)

Mrkva (Daucus carota)

Mrkva (Daucus carota)

        Mrkva (Daucus carota) je povrtna dvogodišnja biljka iz porodice štitarki. Mrkva se po prvi put spominje u pisanim dokumentima u staroj Grčkoj, prije 2500 godina. Njezin latinski naziv, Daucus, potječe od grčkog "daio" (''gorjeti''), zbog njezina stimulativnog djelovanja koje je osobitosadržano u sjemenju. Tadašnja mrkva nije nimalo sličila današnjoj, osobito zato jer joj je boja korijena bila ljubičasta. U doba stare Grčke, u Afganistanu se pojavila mrkva žutog korijena, koja se dalje uzgojem razvijala u prve oblike mrkve kakvu danas poznajemo. Obje sorte su se proširile Mediteranom i koristile u medicinske svrhe kod starih Grka i Rimljana. U Starom vijeku mrkva je bila korištena kao ljekovita biljka, i najčešće se koristilo vretenasto zadebljenje vrsta koje su bile crvene ili žućkaste boje: ovi korijeni sadržavaju znatne količine vitamina A, B, i C te raznih minerala.

         Divlja mrkva raste u više oblika, a vrlo je rasprostranjena po livadama i poljima, uz puteve, obale rijeka, na svjetlijim mjestima u šumama.Divlji oblik mrkve (Daucus carota L. ssp. carota) ima vretenast, bijel i žilav korijen iz kojeg izbija grubo dlakava do 1 metar visoka i razgranjena stabljika. Cvjetovi su pretežno dvospolni, bijelih, ružičastih ili žućkastih jajastih latica, skupljeni u sastavljeni štitac. U sredini cvata nalazi se tamna mrlja od tamnoljubičastih cvjetova. Plod je kalavac. Korijen je najbolji za jelo u prvoj godini, u drugoj godini, kad izraste stabljika, korijen postaje drvenast.

Mrkva (Daucus carota)

Mrkva (Daucus carota)

        Mrkva predstavlja važno prehrambeno povrće. Mrkve još sadrže: alkaloide, eterična ulja, masna ulja, organske kiseline. Listovi mrkve sadrže manita, daucina, eterična ulja i pirolidina. Narančasto-crvenkastu boju mrkve daje karoten, iz kojeg nastaje važan vitamin A. Što tamnija boja - to više karotina. Karoten je različito iskoristiv - ovisno o načinu pripreme: Sirova komadna mrkva -2 %, kuhana -18 % a sirova ribana - 82 %. Stoga se kao takova preporučuje za ishranu djece. Obiluje i drugim vitaminima, prije svega grupe B (B1, B2, B5, B6) te PP, D, E i H. Mrkvom zadovoljavate čak 308% dnevnih potreba za vitaminom A, a u grupu odličnih izvora spada i vitamin K s 21%. Od hranjivih sastojaka sadržava najviše ugljikohidrata, od čega potječe i njezina visoka energetska vrijednost -175 kJ/100 g.

        Sadrži i niz mineralnih tvari a najveća odlika joj je u tome, što je pirjana ili kuhana vrlo lako probavljiva pa je pogodna za ishranu dojenčadi. Općenito je mišljenje, da je lišće mrkve neprimjereno u ishrani, što je potpuno pogrešno. Ono nije upotrebljivo sirovo kao npr. od peršina i celera, ali je kuhano ili pirjano zajedno sa korijenom isto tako vrijedna namirnica kao korijen, dapače sadrži više mineralnih tvari.

         Poznato je da mrkva posjeduje i čitav niz ljekovitih svojstava: Potiče tjelesni razvoj djeteta, jača kosti i povećava otpornost prema infekcijama. Povećava broj crvenih krvnih zrnaca, suzbija anemičnost, čuva i poboljšava vid itd. Mrkva je veliki izvor antioksidansa - karotenoida, koji pomažu u zaštiti od bolesti krvožilnog sustava, tumora, regulaciji šećera u krvi te poboljšanju vida. Najpoznatiji karotenoid (žuti ili narančasti pigment) mrkve je beta - karoten, koji se u organizmu transformira u vitamin A. Traži duboko obrađenu, pjeskovitu, humusnu i dosta vlažnu zemlju.

Mrkva (Daucus carota)

Mrkva (Daucus carota)

Neke od vrsta su:

Amsterdamska: To je rana sorta, kratkog valjkastog oblika, dužine 10 - 12 cm, promjera 2 - 3 cm. Korijen je narančasto crven, sočan i vrlo ukusan. Sadrži najviše karotena od sveg povrća.

Nantes: (Hibrid 2) Je srednje rana sorta Srednje duga - cilindrična. Sije se od marta do kraj juna u redove razmaka 20 cm na dubinu od 1 cm, a prorjeđuje se na razmak od 6 - 8 cm. Dozrijeva od jula do kraja novembra. Vrlo dobra!

Chantenay: Je kasna sorta pogodna za zimnicu. Korijen je izduženo koničnog oblika sa zatupljenim vrhom. Dužine oko 15 cm i promjera pri vrhu do 5 cm. Sije se od februara pa do oktobra.

Braunschweig: Mrkva koničnog oblika, dužine do 20 cm, promjera pri vrhu do 5 cm. Uzgaja se najviše za zimsku potrošnju.

Crveni div 2: (Flakkeer) Je kasna. vrlo rodna sorta. dobra za zimnicu. Sijati u redove razmaka 20cm, na razmak od 4 - 5 cm, na dubinu 1 - 2 cm od marta do juna,. Za vrijeme klijanja paziti na ujednačenu vlažnost zemlje.. Dozrijeva ovisno o vrjemenu sijanja od jula do oktobra. Odlična!

Dugačka crvena 2: (Pilirana) Sorta je povoljna za zimnicu. Sije se u martu - junu u redove razmaka 20cm na rastojanje 3 cm i na dubinu od 2 cm. Vrijeme klijanja je 14 - 20 dana. Pilirano sjeme se lakše sije, biljke niknu ujednačenije a rast je brži.

Selma -Cara F1: Je mrkva tipa "Nantes", tj. srednje duga, cilindrična. Može se sijati rano za ljetnu berbu a i kasno za zimnicu. daje vrhunske prinose (do 8 kg/m2) i odlične je kvalitete.

Duga tupa: Je mrkva bez tvrdog srca. Sije se od marta do augusta na razmak redova 30 cm. Kad narastu 3 - 4 lista proređuje se na razmak oko 3 cm.

Mrkva (Daucus carota)

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

        Paradajz (Solanum lycopersicum) ili rajčica je zeljasta biljka iz porodice Solanaceae. Paradajz je porijeklom iz Srednje i Južne Amerike, gdje je bio raširen od sjevernog Čilea do Venecuele. U Srednjoj Americi se mogu pronaći brojne kulture i forme paradajza. Tamo je bio kultiviran još za vrijeme civilizacija Asteka i Inka oko 200. prije nove ere. Zvali su ga xitomatl. Njegove sjemenke su bile pronađene u arheološkim iskopinama južno od Meksiko City-ja. U Stari Svijet prvi put je donesen 1498. godine u Španiju i Portugal, tokom Kolumbovih putovanja. Prvi opisi potiču iz 16. vijeka iz Italije, pod nazivom Pomi d'oro (Zlatna jabuka) a zvali su ga još i Peruanska jabuka, jabuka ljubavi (pomme d'Amour) i slično.  Paradajz ima neobičnu poziciju između povrća i voća.
 
         Paradajz je loza puzavica, koja naraste oko 1,5 m ili više, ako je pronađe oslonac. Nekultivirani paradajz naraste tek 80-90 cm. U područjima sa umjereno kontinentalnom klimom je jednogodišnja biljka, međutim u krajevima odakle potiče (Južna i Srednja Amerika) on je višegodišnja biljka. Raste iz sistema podzemnih korjenja, te ako glavna stabljika prestane rasti, bilo zbog cvjetanja ili uginuća, pomoćne (lateralne) stabljike počinju rasti iz istog korjenskog sistema i razvijaju se u potpuno funkcionalne biljke. Stabljika paradajza je pokrivena sičušnim dlačicama. Ove dlačice potpomažu proces puzanja, tako što se mogu razviti u pomoćne korjenove kad god su u kontaktu sa tlom ili vlagom, naročito ako loza ima poteškoća sa prvobitnim korjenom. Paradajz ima složene listove, tako da spada u biljke sa regularnim listovima. Međutim, neke sorte imaju jednostavno lišće, slično krompiru. Cvjetovi se formiraju u grupi, sa prašnicima poredanim po rubovima, potpuno okružuju tučak u pravilnoj formaciji. Imaju svojstvo samooprašivanja.

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

       

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

        Paradajz je namirnica, vrlo bogata raznovrsnim nutrijentima, koja se može pripremiti na mnogo načina i zbog toga je neizostavan dio zdrave dijete. Paradajz je najviše poznat po visokom sadržaju likopena – antioksidanta, neophodnog našem tijelu. Likopen pomaže u borbi sa kancerogenim stanicama i djelotvoran je kod mnogih drugih stanja i bolesti. Slobodni radikali mogu se izbaciti iz tijela uz pomoć visokih količina likopena. Paradajz je prepun ovog važnog antioksidanta - upravo zbog njega paradajz ima takvu raskošnu crvenu boju. Naše tijelo ne može samo stvoriti likopen. Da bih naš organizam imao koristi od ovog antioksidanta, potrebno ga je unositi sa hranom. Iako ostalo voće i povrće sadrži ovaj važan sastojak, nijedno od njih se ne može pohvaliti tako visokom sadržajem likopena, kao paradajz. U znanstvenom svijetu provodi se sve više istraživanja paradajza. Konzumiranje paradajza donosi više dobrobiti za zdravlje, nego što znanstvenici mogu opisati, bar za sada.

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

        
         Istraživanja su potvrdila da paradajz može spriječiti ne samo rak, nego i bolesti srca i krvnih žila. Provedenim eksperimentima likopen se ubrizgavao u već postojeće kulture raka, što je zaustavilo njihov daljnji rast.  Ovo je snažan dokaz izvanrednih ljekovitih svojstva paradajza. Samo 540 ml soka paradajza je dovoljno da bih organizam dobio visoku dozu likopena. To znači da dnevno jedna čaša soka od rajčice može vam pomoći da ostanete u savršenom zdravlju cijeli vaš život. Paradajz ne sadrži oksalnu kiselinu, pa u njemu mogu uživatioboljeli od reume i upale zglobova. On povećava i izlučivanje vode iz organizma, dobro djeluje na srce i krvotok, regulira probavu i snizuje krvni tlak. Bogat je pektinima i mnogim organskim kiselinama koje potiču apetit, aktiviraju probavne procese i sprječavaju negativno djelovanje bakterija. 

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

          Paradajz ima malu energetsku vrijednost (samo 18 kcal na 100 g), s obzirom na to da sadrži 94 % vode, 2,63% ugljikohidrata, 0,88 % bjelančevina, 0,2 % masti i 1,2 % dijetalnih vlakana. On je jedan od najbogatijih prirodnih izvora vitamina C. Sadrži i znatne količine vitamina B te vitamin E i K. Bogat je kalijem, natrijem, magnezijem, kalcijem i željezom te elementima u tragovima. Paradajz je najbogatiji bakrom, a željeza sadrži više nego pileće meso, riba i mlijeko. Paradajz i proizvodi od paradajza važan su izvor karotenoida u svakodnevnoj prehrani (600 μg/100 g). Od oko 600 različitih karotenoida posebno se ističu: alfa-karoten, beta-karoten, lutein, zeaksantin i likopen kao jedan od najznačajnijih predstavnika. Likopen je biljni pigment koji daje crvenu boju paradajzu, lubenici, crvenom grejpu. Najmanje 85% likopena iz hrane dolazi iz paradajza i proizvoda na bazi paradajza.

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

         Pri kupovini valja paziti da plodovi budu čisti, zdravi, cijeli, bez napuklina i mrlja. Plodovi ne smiju biti prezreli, no ako su zeleno-žuto-crveni, mogu se konzumirati. Zreli se plodovi čuvaju u frižideru nekoliko dana, a nezreli na sobnoj temperaturi ili čak na suncu kako bi se pospješilo njihovo dozrijevanje. Konzervira se smrzavanjem, pasteriziranjem cijelih plodova bez kožica u limenkama, pasirane u tetrabriku, u obliku koncentrata ili kao sok. Vodeći proizvođači u Evropi danas su: Italija sa 7 mil. tona godišnje, slijedi Španija sa 4 mil. tona, Grčka (2 mil. t.), te Holandija sa 0,6 mil t. Ukupna proizvodnja Evropske Unije iznosi oko 17 miliona tona godišnje, što je oko 13% svjetske proizvodnje paradajza. Sa 31 milion tona godišnje, najveći svjetski proizvođač je Kina.

Paradajz / Rajčica (Solanum lycopersicum)

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

        Bijeli luk ili češnjak (lat. Allium sativum) je ljekovita biljka i začin iz porodice Alliaceae. Bijeli luk (allium sativum) poznat je kao hrana, ali i kao lijek već više hiljada godina. Iz najstarijih spisa, spomenika i predanja vidi se da su ga koristili Feničani, Jevreji, Vavilonci, Persijanci, Stari Grci, Stari Rimljani, Egipćani, Kinezi i Indusi… O hranljivim i ljekovitim svojstvima bijelog luka u prošlosti uglavnom se dosta zna pa su mu pridavane čak i magijske osobine u borbi protiv uroka, vještica, zlih čini i vampira.  Bijeli luk je višegodišnja biljka, koja naraste 30 do 90 cm. Pljosnati, plavo-sivi listovi su do 15 mm široki. Lukovica je ovijena bijelom ili crvenkastom ovojnicom i sastoji se od glavnog i 5 do 20 uredanih česna, iz čije sredine raste stabljika. Na njenom vrhu rastu trozubi cvjetovi, bijele ili roza boje. Cvjetovi se razlikuju na neplodne i plodne, u kojima u obliku cilindra bude do 20 lukovica. Razmnožava se vegetativno. U jesen ili proljeće posađena česna će u kasno ljeto procvjetati. Posađene dobijene lukovice čine generativno razmnožavanje. Veće lukovice se mogu dobiti od dvogodišnjih biljaka. Zbog karakterističnog mirisa, bijeli luk ostaje po strani mnogih štetočina. Zato ga se često sadi u blizini biljaka koje treba zaštititi npr. jagode, krastavci, maline, mrkve, cikla ili paradajz.

        Bijeli luk se upotrbljava kuhan i u hladnim jelima i salatama, sirov. Pečen dobija gorak okus. Jak miris bijelog luka, nakon konzumiranja, kroz pluća, u izdahu, je neprijatan, naročito za osobe koje ga izbjegavaju. Postoji i kineski bijeli luk (Allium sativum var. pekinense), koji je nešto blažeg okusa i mirisa. Raste u jednoj lukovici tj. čini ga jedno česne. Djeluje antibakterijski, antimikrobski i
sprječava formiranje trombova, odnosno arteriosklerotičnih promjena. Liječi prehladu, neke vrste raka i stimulira obnavljanje oštećenog DNA. Ispitivanjima je ustanovljeno da bijeli luk sadrži oko 200 aktivnih materija, u koncentrovanom obliku, a da ih najviše ima u lukovici, mada se u ishrani koriste cvijet, stabljika i listovi. Bijeli luk se koristi sirov, kuhan, kao dodatak jelima, ali i kao sredstvo za čuvanje hrane od kvarenja.

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

        Kinezi su još pre mnogo vjekova spravljali mnoge lijekove na bazi bijelog luka. U našoj narodnoj medicini bijeli luk se smatra univerzalnim lijekom za mnoge bolesti. Bijeli luk je postao univerzalni narodni začin, sirotinjska hrana i preventivni lijek. U narodu bijeli luk je lijek za sve, u njega se ima veliko i nepokolebljivo povjerenje. Za vrijeme raznih epidemija tifusa kolere, kuge, dezinterije, gripa i uopšte kad god se javljao veliki pomor naroda od zaraznih bolesti, uvek je kao preventivno i kurativno sredstvo preporučivan i svakodnevno upotrbljavan, prije svega, bijeli luk.

        Bijeli luk se kao lijek koristi sirov ili kuhan, ali i kao dodatak jelima. Pored toga, sok od bijelog luka se upotrebljava za spravljanje tinktura ili za spravljanje premaza ili obloga. Postoje tablete i kapsule bijelog luka pa ih mogu koristiti i osobe koje ne vole ukus i miris bijelog luka. Bijeli luk ima dezinfekciono, antibakterijsko i fungicidno dejstvo, tako da se njegovo djelovanje upoređuje sa najboljim antibioticima. Treba voditi računa o tome da bijeli luk zajedno sa visokim dozama vitamina E, ginka, heparina, aspirina i trentala može izazvati neželjena dejstva, pa se onda treba konsultovati sa ljekarom.

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

        Za bijeli luk važi da je najbolji prirodni lijek protiv virusa i prehlada, a njegovi ljekoviti sastojci poznati su od davnina. Preporuke da ga svakodnevno koristite naročito su aktuelne u zimskom periodu kada sa svih strana vrebaju virusi. Najvažniji sastojak bijelog luka je ahoin čiji efekat je bolji od dejstva aspirina koji djeluje na manje stvaranje tromboksana. Ali, ahoin, osim tog djejstva, ima i još sedam načina da spriječi sljepljivanje trombocita i stvaranje ugruška. U bijelom luku nalazi se i adenozin koji takođe djeluje protiv zgrušavanja krvi i to ne samo preventivno, već ima sposobnost da već formirane ugruške rastvori.

        Redovnom primjenom podstiče prokrvljenost i olakšava protok krvi, snižava povišeni krvni pritisak i masnoće u krvi. Odličan je antioksidans, pa štiti organizam od djelovanja slobodnih radikala. Dokazano je da ima pozitivan uticaj na rad želuca, a ima i citostatičko delovanje. Generalno, povoljno utiče na imuni sistem, usporava starenje organizma, jača otpornost prema infekcijama. Jedan je od najdjelotvornijih prirodnih antibiotika, posebno u borbi protiv ešerihije koli i stafilokoka. Konačno, koristi se kod bronhitisa, sprečava grip, a spoljnom primjenom može da ublaži i reumatične bolove.
Dovoljno je da dnevno pojedete dva do tri čehna belog luka, kako bi se postiglo njegovo antitrombotičko dejstvo. Može se jesti kuhan ili sirov, važno je da ga jedete svaki dan.

Dosta je efikasniji ako ga izgnječite nego isjecate pošto se gnječenjem oslobađaju enzimi i alicin koji prelazi u ahoin. Kuhanjem se takođe oslobađa ahoin i najbolje je da ga kuhate sa paradajzom ili drugim namirnicama koje oslobađaju kiselinu. Ako se izgnječen bijeli luk prelijete sa malo votke i ostavite par dana da stoji nepokriven, tako će se osloboditi dosta ahoina. Na tome se zasniva ruski narodni lijek za čišćenje krvi. Popularna grčka salata oslobađa dosta ahoina jer se kod nje gnječen beli luk meša sa feta sirom i maslinovim uljem.

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

 

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

        Luk (obični) ili crveni luk (lat. Allium cepa) biljka je iz porodice Alliaceae. Srodna je češnjaku, poriluku i vlascu. Upotrebljava u kulinarstvu i medicini. Pojam luk, kada je vezan za biljku koristi u
imenu mnogih vrsta iz roda Allium, ali samo ime "luk" bez pridjeva obično se odnosi na Allium cepa. Biljna vrsta Allium cepa poznata je samo kao kultivirana biljka, ali njezini divlji srodnici u prirodi se pojavljuju u središnjoj Aziji. Među najsrodnijim vrstama u prirodi smatraju se Allium vavilovii Popov & Vved. i Allium asarense R.M. Fritsch & Matin iz Irana, makar neki autori ističu mogućnost da su te vrste nastale sjemenskim uzgojem već kultiviranih sorti .

        Luk spada među najstarije povrtlarske kulture i od davnina se upotrebljava za prehranu ljudi. Miris mu je aromatičan, a okus snažan, manje ili više ljut. Okus luka ovisi o klimi u kojoj raste - što je blaža klima, to je luk slađi. Latinski naziv za luk u prijevodu znači "jedan", "jedinstven", a za to postoje dva razloga. Jedan je taj što luk ima jednu jedinstvenu glavicu, za razliku od svog srodnika češnjaka, dok je drugi razlog taj što se sama glavica luka sastoji od više ujedinjenih, koncentrično poredanih listova koji čine glavicu luka. Ubraja se u one vrste povrća (kao što su primjerice peršin, celer, pasternjak, poriluk...) koje se koriste i kao začini, pa je stoga ponekad teško odrediti pravu granicu između povrća i začina.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

       Sorte luka razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto tu je visoka sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Ima izražajnu aromu, a naziv je dobio prema svojoj boji – bijeli, žuti i crveni (ljubičasti). Tu spada i ljutika, sorta luka s manjim glavicama. Luk potječe iz Azije i Bliskog Istoka, a uzgaja se preko 5000 godina. Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide, dok su faraoni (npr. Tutankamon) stavljali luk u grobnice da im posluži u zagrobnom životu. U Indiji se još u 6. stoljeću luk, osim u kuhinji, koristio i za liječenje. Popularnost luka održala se i u starih Grka i Rimljana, a osobito su ga koristili siromašni slojevi ljudi kao dodatak svojim jednostavnim jelima. U srednjem vijeku bio je nezamjenjivo povrće u mnogim europskim zemljama, pa se čak posluživao kao dio zdrava doručka. Kristofor Kolumbo proširio je luk na zapad, a danas su najveći uzgajivači ovoga široko rasprostranjenoga povrća Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Španjolska.

       Luk ima samo 42 kcal / 176 kJ na 100 g, od čega najviše energije dolazi od ugljikohidrata (92%). Prosječan hemijski sastav luka je: vlaga 91%, proteini 1,2%, masti 0,1%, vitamin C 6 mg/100 g. Po hemijskom sastavu postoji samo jedna velika razlika: luk vlasac bogat je beta-karotenom (3,4 mg/100 g), i vitaminom A (0,56 mg/100 g), što nije slučaj sa češnjakom i crvenim lukom. Ova namirnica dobar je izvor dijetalnih vlakana, vitamina B6, folata i mangana, a uz to je i vrlo dobar izvor vitamina C. Sadrži vrlo malo zasićenih masti, kolesterola i natrija.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

        Osobito jak miris luku daju tvari bogate sumporom, koje su jednako tako odgovorne i za njegova ljekovita svojstva. Uz to, luk je bogat i kromom, mineralom u tragovima koji pomaže u staničnoj rekaciji s inzulinom, zatim vitaminom C i brojnim flavonoidima, osobito quercitinom. Specifičan ljuti okus i miris luka posljedica su eteričnih ulja. Svojim sastojcima luk pojačava apetit i pospješuje probavljanje hrane. Veći unos luka u organizam smanjuje razinu glukoze u krvi. U tom procesu pomoćni element je i prisustvo kroma u luku, koji pomaže stanicama da pravilno reagiraju na oslobođeni inzulin. Istraživanja kod dijabetičara pokazala su da krom može smanjiti brzo podizanje šećera u krvi, povećati tolerantnost stanica na glukozu, smanjiti razinu inzulina, te smanjiti kolesterol i trigliceride. Jedna šalica svježeg luka (oko 250 g) sadrži skoro 20% dnevnih potreba za ovim mineralom.

        Redovita uporaba luka i češnjaka u prehrani smanjuje povišeni krvni tlak i razinu kolesterola u krvi, što posredno utječe i na prevenciju od ateroskleroze, te srčanog i moždanog udara. Ovakva prevencija rezultat je kombinacije tvari bogatih sumporom, kroma i vitamina B6 iz luka. Istraživanje, provedeno na 100 000 ispitanika koji su prehranom često unosili luk, čaj, jabuke i brokulu, bogate izvore flavonoida, pokazalo je da su oni smanjili rizik od srčanih bolesti za 20%. Također, upotrebom luka u prehrani dva ili više puta tjedno značajno se smanjuje rizik od nastanka raka debelog crijeva. Pokazalo se da meso pripremano s lukom znatno smanjuje količinu kancerogenih tvari u odnosu na
meso pripremano bez luka. Osim toga, luk smanjuje i upalne procese koji su povezani s reumatoidnim artritisom i prehladom, te alergijsku reakciju odgovornu za napad astme. Isotiocijanati iz luka djeluju protuupalno, te zajedno sa quercitinom i vitaminom C, koji uništavaju štetne bakterije, čine luk idealnim dodatkom juhama i pirjanim jelima u sezoni prehlada i gripa. Općenito možemo reći da luk ima mnoga ljekovita svojstva budući da, osim što pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira i crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i dijuretično, te pročišćava organizam.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

 

       Kod kupovanja izaberite glavice luka koje su čiste i dobro oblikovane. Vrat glavice luka ne smije biti otvoren, dok ljuska treba biti pripijena, a ne hrskava i lomljiva. Izbjegavajte korištenje luka koji je proklijao, ima plijesan, mekanu glavicu ili mrlje. Luk čuvajte na sobnoj temperaturi, na tamnom i prozračnom mjestu. Možete ga čuvati u mrežastim košarama, da zrak može cirkulirati ispod glavica luka. Izbjegavajte luk stavljati zajedno s krumpirom jer će izgubiti vlažnost, a time se i prije pokvariti. Vrijeme čuvanja je 1–2 mjeseca, ovisno o sorti, a najduže se može čuvati luk sa žutom (narančastom) ljuskom. Kod kupnje mladog luka bitno je da su glavice čvrste i bijele, a vrhovi svježi i zeleni. Koristite ga odmah ili najmanje dva dana nakon kupnje, a čuvajte ga u plastičnoj vrećici ili dobro zatvorenoj posudi u hladnjaku, jer vrlo brzo gubi na nutritivnoj vrijednosti. Termički obrađen luk možete čuvati nekoliko dana u zatvorenoj plastičnoj posudi. Ne stavljajte luk u metalne posude jer će izgubiti boju. Nasjeckan luk se može i zamrznuti, bez prethodnog blanširanja, ali zamrzavanjem gubi na jačini okusa.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)