Cimet (Cinnamomum verum, Cinnamomum)

Cimet (Cinnamomum verum)

        Cimet je jedan od najstarijih začina poznatih čovjeku, spominje se već 2800 godina prije Krista u Bibliji i u rukopisima na sanskrtu, a prva zabilješka o cimetu dolazi iz stare Kine. Slatkasta mirodija finog mirisa dobiva se iz malog zimzelenog drveta nalik lovoru. Sam začin je njegova kora, oguljena s tankih grančica. Vanjska kora se oguli i baca, a unutrašnja se uvije u štapiće promjera oko 2,5 cm. Na tržište dolazi i mljeveni cimet u obliku praha.Zbog svojih ljekovitih svojstava koristio se u mnogim medicinskim tradicijama svijeta, posebno u ayurvedi-tradicionalnoj indijskoj medicini.

        Cimet se spominje i u Starom zavjetu. Zabilješke o njemu postoje u egipatskim, grčkim i rimskim rukopisima. Moderna znanstvena istraživanja potvrđuju da cimet ima pozitivan učinak kod mnogih bolesti. Ovaj začin može pomoći kod gastritisa, dijabetesa, povišenog kolesterola, gljivičnih i bakterijskih infekcija i mnogih drugih bolesti.

        U drevnom Egiptu koristio se kao lijek, aroma u pićima i za balzamiranje, a bio je skuplji od zlata. U srednjem vijeku je uz đumbir bio osnovni sastojak u kulinarstvu. Potrebe su bile tolike da su pokrenule i brojna istraživačka putovanja. Danas je najveći izvoznik cejlonskog cimeta Meksiko, gdje se koristi u napicima kao što je kava, topla čokolada ili čaj.
   

Cimet (Cinnamomum verum/ Cinnamonum)

        Cimet je začin koji se dobiva od cimetovca, malog grmolikog drva iz porodice lovora. Kora i lišće su aromatični, a cvjetovi imaju neugodan miris. Mlade se grane režu i guli im se kora, a unutarnja kora se suši i oblikuje u štapiće crvenkasto-smeđe boje. Najmanji štapići umeću se u veće, a zatim se jednoliko režu. Danas se njegov grm uzgaja u gotovo svim tropskim regijama u svijetu. Ipak, treba napomenuti da nije svaki cimet ljekovit i tu međutim odmah u početku nailazimo na problem sa cimetom, dvije vrste Cejlonski i Kineski.Vanjska kora drveta nema ljekovita svojstva, već samo unutarnji, ružičasto-smeđi dio. U narodnoj kineskoj medicini cimet ima reputaciju kao lijek za prehladu i gripu zbog učinkovitog djelovanja hlapljivih komponenata i toplinskog učinka na organizam, osobito uz čaj i svježi đumbir. Pomaže kod probavnih smetnji (zbog sadržaja tiamina), slabe probave, revitalizira živce i krv.

Cimet (Cinnamomum verum/ Cinnamonum)

        Između 50 i 250 vrsta cimeta dvije su glavne vrste: cejlonski cimet (Cinnamomum zeylanicum) i kasija (Cinnamomum cassia). Kasija je vrsta koja se najčešće nalazi u našim trgovinama, oštre je i peckave arome, snažnog mirisa i niže je cijene od cejlonskog cimeta. Za dobivanje kasije sijeku se cijele grane i mala stabla, što štapićima daje grublju i gušću teksturu. Međutim, smatra se da je pravi cimet cejlonski, koji je svjetlije boje, neobično sladak i nježne, tople i ugodne arome, izrazitog mirisa i finije usitnjen. Podrijetlom je sa Šri Lanke iako se danas uzgaja u većini toplih i vlažnih tropskih krajeva (Cejlon, Indonezija i Indija).

         Ljekoviti se cimet dobiva samo iz vrste Cinnamomum zeylanicum Nees, koja potječe sa Šri Lanke (cejlonski cimet) pa za Cejlonski cimet možemo reći da je onaj pravi ljekoviti cimet. Sličan sastav ima kasija (kineski cimet), koja se proizvodi od Cinnamomum cassia Blume, porijeklom iz Burme. On se najčešće prodaje u našim trgovinama, ali nije ljekovit kao cejlonski cimet.

         U prošlosti se cimet uvelike koristio kao prirodan lijek za mnoge tegobe, a i moderni znanstvenici dokazali su njegovo blagotvorno djelovanje. Potvrđeno je da cimet pomaže kod upala i infekcija, suzbija širenje leukemije i limfoma, ublažava probavne smetnje, regulira količinu šećera u krvi, pomaže u mršavljenju, ublažava reumatske bolove, poboljšava aktivnost mozga, smanjuje količinu lošeg kolesterola, uklanja gljivične infekcije i ublažava menstrualne tegobe. Cimet sadrži visoke razine antioksidansa i fenola, koji pomažu kod infekcija. Antioksidansi iz cimeta stabiliziraju razinu šećera u krvi i smanjuju žudnju za ugljikohidratima. Istraživanja su pokazala da uzimanjem samo pola žličice cimeta na dan možete smanjiti količinu lošeg kolesterola.Cimet možete koristiti u ublažavanju boli prouzrokovane artritisom.
   

Cimet sa čajem

         U istraživanju koje je provelo Sveučilište u Kopenhagenu, pacijenti koji su svako jutro prije doručka uzimali pola čajne žličice cimeta u kombinaciji sa žličicom meda već su nakon tjedan dana osjetili značajno smanjenje boli uzrokovane artritisom, a nakon mjesec dana mogli su hodati bez boli. Istraživanje koje su proveli znanstvenici u Američkom institutu za poljoprivredu dokazuje da cimet suzbija širenje leukemije i kancerogenih stanica limfoma. Cimet ima zadivljujući učinak na uporne gljivične infekcije, koje su često otporne na lijekove. Istraživači na Kanzaškom sveučilištu ustanovili su da je cimet djelotvoran protiv bakterije E. coli. Zbog njegovih baktericidnih svojstava možete ga koristiti i kao prirodni konzervans. Dodajte ga hrani, a on će svojim djelovanjem spriječiti njezino kvarenje i stvaranje bakterija. Cimet se često koristi u žvakaćim gumama, jer je dobar osvježivač i uklanja loš zadah, koji je također najčešće uzrokovan bakterijama. Istraživanje na Sveučilištu u SAD je pokazalo da miris cimeta stimulira aktivnost mozga. Dokazano je da cimet pomaže kod stresa i gubitka pamćenja. Mirisanjem cimeta možete poboljšati moždane funkcije i raspoloženje. U ove svrhe najbolje je koristiti eterično ulje cimeta.

        Ukoliko želite izgubiti suvišne kilograme, isprobajte kombinaciju meda i cimeta.Pomiješajte kašiku meda s pola kašike cimeta. Mješavinu prokuhajte u količini vode koja odgovara jednoj šoljici kahve. Napitak podijelite u dva dijela: prvi dio popijte ujutro , pola sata prije doručka, a drugi pola sata prije odlaska na spavanje. Rezultat ćete primijetiti već nakon dvije sedmice.

        Cimet na našem tržištu dostupan je u obliku praha ili štapića. Možete ga dodavati kolačima, voćnim salatama, umacima, napitcima i kompotima. Ovaj začin možete koristiti i kao dodatak prehrani, uzimajući kapsule s prahom cimeta. Posebna mješavina cimeta i meda koristi se kao lijek za srčane bolesti, artritis i prehladu. Više o tome pročitajte kasnije.

        Zbog visokog sadržaja eugenola i sapola, jakih eteričnih ulja palećeg mirisa i okusa, koristi se kao začin i aroma u brojnim namirnicama. Ulje cimetovca eterično je ulje oštrog palećeg mirisa i gorkog okusa, a dobiva se ekstrakcijom cimetove kore. Služi kao sirovina u izradi arome. Energetska vrijednost 100 g cimeta je velika i iznosi 261 kcal / 1091 kJ. Od toga sadrži 4% proteina, 3,2% masti i 80% ugljikohidrata. Izvrstan je izvor dijetetskih vlakana: 100 g cimeta sadrži ih 54 g. Od minerala izvrstan je izvor mangana (17 mg, što čini 800% RDA), željeza (38 mg, što čini 270% RDA), kalcija (1228 mg, što čini 120% RDA), bakra (0,2 mg, što čini 26% RDA), cinka (2 mg, što čini 20% RDA). Od vitamina izvrstan je izvor vitamina C (30 mg, što čini 50% RDA) i vitamina K (31 μg, što čini 30% RDA), a dobar je izvor piridoksina (B-6, 0,3 mg, što čini 18% RDA) i riboflavina (B-2, 0,2 mg, što čini 11% RDA).

Cimet (Mljeveni i Štapići)

        Ukoliko ste u dilemi koji oblik cimeta bi trebali imati u svojoj kolekciji začina, odgovor je – oba, i mljeveni i u obliku štapića.U cimetu ima salicilata koji snižavaju temperaturu i imaju analgetsko i protuupalno djelovanje. Istraživanja provedena o utjecajima na krvne pločice (koje uzrokuju grušanje krvi i sprječavaju krvarenje kod fizičkih ozljeda) pokazala su da sastojak cimeta sprječava preveliko grušanje krvi, koje može imati štetno djelovanje.

       Cimet se čuva u čvrsto zatvorenim staklenkama na hladnom, tamnom i suhom mjestu. Mljeveni cimet upotrijebite unutar šest mjeseci, dok cimet u štapićima može zadržati svježinu i do godinu dana. Vijek trajanja možete produljiti ukoliko staklenku s cimetom stavite u hladnjak.

       Cimet se vrlo često koristi u slasticama s voćem i orašastim plodovima, poput savijača od jabuka i šljiva, baklava, krustada, kompota i džemova. Egzotično voće (ananas, mango, papaja) popečeno na maslacu s dodatkom meda, ruma i cimeta sa sladoledom od jogurta ili samo jogurtom može biti izvrstan završetak svečanog obroka. Umaci od voća uvijek idu s cimetom, a poslužuju se uz kolače i sladolede. Izuzetak je kiselkasto voće, npr. borovnice i višnje, čiji umaci idu izvrsno i uz meso, poput svinjetine. Umak od cimeta na bazi mlijeka, jaja i vrhnja poslužuje se uz pudinge, torte, sladolede i savijače.

        Cimet može pomoći dijabetičarima jer pojačava osjetljivost na inzulin i tako uravnotežuje razinu šećera u krvi. Stimulira receptore inzulina, istovremeno inhibirajući enzime koji ga inaktiviraju. Ovo dvostruko djelovanje pospješuje stanično korištenje glukoze.

Cimet (Cinnamomum verum/ Cinnamonum)

Cimet (Cinnamomum verum/ Cinnamonum)

        Za pozitivno djelovanje cimeta na organizam dovoljno je konzumirati pola čajne žličice ovog začina na dan. Posipajte ga po voću, no ako vam je to preuobičajeni recept, probajte ga s kuhanim krumpirom ili pečenom piletinom. Osim u čaj, možete ga dodati u juhu ili varivo. Razlika između cejlonskog i kineskog cimeta je u sadržaju kumarina, oksidiranog heterocikličkog spoja, koji može oštetiti jetru i bubrege, a u dućanima se zbog niže cijene češće nudi kineski cimet. Znanstvena istraživanja su pokazala da već vrlo male doze kumarina mogu značajno oštetiti jetra i bubrege, posebno kod osjetljivih ljudi. Dokazano je njegovo hepatotoksično i hemoragijsko djelovanje.

        Kumarin se nekada dodavao raznim proizvodima kao čista tvar zbog slatko-svježeg mirisa koji podsjeća na sijeno i vaniliju i palećeg okusa s gorkim podtonom. Međutim, zbog moguće opasnosti po zdravlje udio kumarina u hrani i zakonski je ograničen. Njegova koncentracija u prehrambenim proizvodima, u koje može dospjeti kao prirodna sastavnica nekih prirodnih aroma i biljnih ekstrakata, ograničena je na maksimalnih 2 mg/kg. Stoga budite oprezni s konzumacijom većih količina cimeta jer eterično ulje kineskog cimeta sadrži čak 5% kumarina, a eterično ulje pravog cimeta samo 0.45%!

Đumbir (Zingiber officinale/Panax Ginseng)

Đumbir (Zingiber officinale)

        Voljeli ga ili ne niko ne može poreći dobrobit koju đumbir ima za organizam. Đumbir je biljka koju uvijek trebate imati u kući. Prvenstveno jer je odličan začin za slana i slatka jela, a naravno i zato što osim toga ima i brojna ljekovita svojstva. Đumbir je tropska začinska biljka, dostiže visinu u prosjeku oko 1 metra, listovi su mu kopljasti i dugi zbog čega podsjeća na trsku. Biljka naraste do jedan metar visine, a korijenje je mesnato do 20 cm dužine i veoma je aromatično. Cvjetovi su bijele, žute ili roza boje. Aroma korijenja je prijatna sa mirisom limuna, a ukus je slatkasto pikantan i veoma svjež.

        Taj topli i ljuti ukus đumbira koji nam je prvenstveno poznat iz azijske kuhinje i iako još uvijek nije toliko zastupljen, njegova upotreba se sve češće vidi i kod nas. Prah od suhog korijena može se kupiti u svakoj prodavnici zdrave hrane, a svježeg đumbira ima u supermarketima i na pijacama. Međutim svjež đumbir i sušeni đumbir su savim različiti po svojstvima, kao da su u pitanju dvije različite biljke. U kineskoj medicini sušeni đumbir je poznat kao Gan-Jiang, a svjež korijen kao Sheng-Jiang.

Đumbir (Zingiber officinale)

        Svjež korijen se koristi za pojačanje znojenja i izbacivanje toksičnih materija iz organizma. Sušeni korijen koristi se za stomačne bolesti, dijareju, reumatizam, kašalj itd. I sušeni i svjež đumbir su oficijelna biljka Kineske farmakopeje i kao ekstrakt i kao tinktura. U Kini se đumbir koristi kao sastojak u skoro 50% recepata i biljnih preparata, jer ubrzava reakciju biljaka sa kojima je pomiješan.
Njegova ljekovita svojstva su brojna.  Koristi se protiv upala, za obloge protiv otoka, protiv grčeva, za smanjenje bola kod mišićnih i koštanih problema kao što je artritis, kao preventiva protiv prehlade i za smirivanje kašlja, jačanje imuniteta, poboljšava cirkulaciju i sprječava nastajanje ugrušaka krvi, djelotvoran je lijek protiv migrene i protiv gripa.

        Đumbir poboljšava pamćenje, djeluje kao blagi afrodizijak, smanjuje mučninu u trudnoći bez štetnih efekata, kao i mučninu kod osoba koje teže podnose putovanja. Antiseptik je, pa uništava mikroorganizme, koristi se protiv iscrpljenosti i umora, jer podiže energiju u organizmu.
Đumbir sadrži u sebi materije koje ubrzavaju metabolizam, pomaže razgradnju mesa i mlijeka u organizmu. On je snažan antioksidans koji pospješuje funkciju jetre i odličan je za detoksikaciju organizma.

Đumbir (Zingiber officinale)

        Đumbir nema nikakvo štetno djelovanje, ali se ne preporučuje konzumacija više od 5g dnevno.
Đumbir se najviše koristi kao lijek za prehladu i za poboljšanje cirkulacije. Kada se osjeti drhtavica i drugi prvi simptomi prehlade, čaj od đumbira se koristi kao sredstvo za zgrijavanje . Čaj od đumbira se priprema tako što se svježi korijen đumbira isječe na kriške i doda u ključalu vodu, oko 10 kriški đumbira na pola litre vode, ili kafenu kašičicu suhog korijena. Kuha se desetak minuta, a zatim se procijedi. Po želji se dodaju med i limun u čaj.  Nema potrebe da ga cijedimo jer đumbir padne na dno šolje. Ovaj napitak je fantastičan način da se zaštitite od prehlada i virusa koji napadaju respiratorne organe. Đumbir sadrži desetak jedinjenja koja deluju antivirusno. Na prvom mestu to su seskviterpeni, jedinjenja koja deluju na rinoviruse. Gingerol i šogaoli smanjuju bol, snižavaju povišenu telesnu temperaturu, sprečavaju kašalj i deluju blago umirujuće. Ovaj napitak preporučuje se i osobama koje treba da se čuvaju moždanih udara, jer đumbir sprečava stvaranje krvnih ugrušaka.

         U Aziji postoji tradicija upotrebe đumbira protiv migrene. Kada osjetite da će početi migrena, dvije kašičice sviježeg ili jednu kašičicu suvog đumbira prelijte šoljom ključale vode, promješajte, nacijedite pola limuna i polako popijte kada se malo prohladi. Ovaj napitak pije se na svaka četiri sata u trajanju od četiri dana. Na ovaj način smanjuje se intenzitet bola i proređuju se migrenozni napadi, pa je dobro čaj od đumbira piti preventivno. U kombinaciji sa nanom, đumbir je najefikasnije sredstvo protiv mučnine, naročito ako je u pitanju bolest putovanja, odnosno ako osjećate nagon za povraćanjem dok se vozite brodom ili autobusom.

Đumbir (Zingiber officinale)

      

Celer (lat. Apium graveolens)

Celer (lat. Apium graveolens)

        Celer je jednogodišnja ili dvogodišnja biljka mesnatog korijena, karakterističnog i ugodnog ukusa, iz porodice štitarki. U 17. stoljeću razvio se iz samoniklog, običnog ili divljeg celera koji je rastao u europskim močvarnim pojasevima, ali je uzgojem uspješno kultiviran. Danas postoje tri osnovna tipa: bijeli celer, zeleni celer i celer s korijenom nalik na bijelu repu. Uzgajaju se kao začinsko bilje, a koriste se kao aromatični dodaci juhama, salatama, mesnim i drugim jelima.Stabljika je gola, nazubljena i uzdužno usječena. Korijen čini gusto vretenasto isprepleten sistem korijenja, s tankim završetcima. U drugoj godini odrveni.

        Neke vrste imaju horizontalan korijen rizom, iz kog rastu tanki korijenčići. Iz korijena rastu jake lisne stabljike 30 do 100cm, na čijem kraju se razvijaju listovi, slični listovima peršuna, samo nešto tamniji, sjajniji i veći. Jednostavni, lepezasto naizmjenično uredani listovi, imaju peteljku s kožastim zglobom lista. Listovi su 0,5 cm do 5 cm dugi. Listovi su odvojeni, a cvast čine rijetki cvjetovi na kratkim stabljikama. Nemaju čašicu, a latice su 0,5 mm duge i bijele. Imaju jajast, gotovo okrugli oblik, sa podmlađenim usječenim vrhom. Peteljke su kratke i konično zadebljane. Plodovi su zaobljeni na krajevima ili elipsasti i sa starana pljosnati 1,5 do 2 mm široki. Imaju jasno izraženih 5 rebara. Sjemenke celera su sitne i smeđe sa svijetlim žlijebovima, snažnog, aromatičnog i pomalo gorkog okusa.

Celer (lat. Apium graveolens)

       Celer koji se uzgaja u vrtovima, za razliku od divljeg, na glasu je kao vrlo vrijedna ljekovita biljka. Svježe stabljike i lišće skupljaju se od svibnja do kolovoza, a korijen se iskapa od sredine rujna do sredine studenog. Korijen ima svojstven i aromatičan miris. Ljekovite tvari, kao što su flavonoid apiin, koji ima antioksidativno djelovanje, eterično ulje i aminokiselina asparagin, nalaze se u korijenu, stabljici i listovima. Celer sadrži u svim dijelovima biljke eterična ulja, koja mu daju specifičnu aromu. Upotrebljava se u supama i čorbama, kao i u raznim varivima gdje ima dosta povrća. Također se može pripremati i kao samostalno varivo (poznat je irski stew). Listovi se upotrebljavaju u salatama, supama i sitno sjeckani za posipanje serviranih i gotovih jela. Osušeno sjeme celera upotrebljava se kao poseban začin. Najčešće se upotrebljava samljeveno sjeme koje se pomiješa sa solju te se dobije tzv. celer-so. Sjeme celera upotrebljava se i u farmaciji kao sredstvo za smirenje, a služi i za pokrivanje ukusa medikamentima.

Celer (lat. Apium graveolens)

Celer (lat. Apium graveolens)

        Njegovo ljekovito djelovanje očituje se i u liječenju niza oboljenja koja nastaju kao posljedica stresa. Celer možemo iskoristiti i kod astme. U narodnoj medicini se pripremaju bomboni od gusto ukuhanog korijena, uz dodatak nepročišćenog šećera, koji smiruju nadražaj na kašalj. Celer djeluje i kao urinarni antiseptik, djelotovoran je kod bolesti bubrega, pomaže kod hunjavice, a kod bolesti grla ima protuupalno djelovanje. Pomaže kod problema probavnog sustava i otklanja loš zadah, a u proljeće otklanja proljetni umor. Istraživanja pokazuju da celer posjeduje svojstva za smanjivanje tlaka jer u svom sastavu posjeduje aktivne pthalide koji opuštaju mišiće arterija i na taj način reguliraju krvni tlak. U istraživanjima na životinjama celer se pokazao djelotvornim kod snižavanja kolesterola. Tijekom osam tjedana hranjenja sokom celera značajno je reducirana razina kolesterola, uz povećano izlučivanje žučne kiseline.

        Celer sadrži komponentu kumarin, koja sprječava štetno djelovanje slobodnih radikala, a uz to potiče aktivnost bijelih krvnih stanica, obrambenih mehanizama. Izvrstan je izvor vitamina K, koji povoljno utječe na grušanje krvi, štiti od osteoporoze, sprječava štetno oksidativno djelovanje na stanicu. Cjelokupni B-kompleks iz celera potiče izmjenu ugljikohidrata u tijelu, jača živce i mozak, pomaže rad crijeva, čini i održava zdravima kožu, kosu, oči i jetru. Zbog visokog sadržaja eteričnih ulja i terpena, celer djeluje antibakterijski i antimikotički u sluznicama crijeva i mokraćnih puteva.

       Za stabljiku celera birajte kompaktan svežanj stabljika svjetlozelene boje sa zelenim listovima koji izgledaju svježe. Svježinu stabljike možete jednostavno utvrditi tako da je na sredini lagano stisnete. Ako je zvuk hrskav, celer je svjež. Zamijetite li da su na bazi celera odvojene vanjske stabljike, vjerojatno je riječ o celeru koji stoji duže vrijeme.

Celer (lat. Apium graveolens)

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

        Bijeli luk ili češnjak (lat. Allium sativum) je ljekovita biljka i začin iz porodice Alliaceae. Bijeli luk (allium sativum) poznat je kao hrana, ali i kao lijek već više hiljada godina. Iz najstarijih spisa, spomenika i predanja vidi se da su ga koristili Feničani, Jevreji, Vavilonci, Persijanci, Stari Grci, Stari Rimljani, Egipćani, Kinezi i Indusi… O hranljivim i ljekovitim svojstvima bijelog luka u prošlosti uglavnom se dosta zna pa su mu pridavane čak i magijske osobine u borbi protiv uroka, vještica, zlih čini i vampira.  Bijeli luk je višegodišnja biljka, koja naraste 30 do 90 cm. Pljosnati, plavo-sivi listovi su do 15 mm široki. Lukovica je ovijena bijelom ili crvenkastom ovojnicom i sastoji se od glavnog i 5 do 20 uredanih česna, iz čije sredine raste stabljika. Na njenom vrhu rastu trozubi cvjetovi, bijele ili roza boje. Cvjetovi se razlikuju na neplodne i plodne, u kojima u obliku cilindra bude do 20 lukovica. Razmnožava se vegetativno. U jesen ili proljeće posađena česna će u kasno ljeto procvjetati. Posađene dobijene lukovice čine generativno razmnožavanje. Veće lukovice se mogu dobiti od dvogodišnjih biljaka. Zbog karakterističnog mirisa, bijeli luk ostaje po strani mnogih štetočina. Zato ga se često sadi u blizini biljaka koje treba zaštititi npr. jagode, krastavci, maline, mrkve, cikla ili paradajz.

        Bijeli luk se upotrbljava kuhan i u hladnim jelima i salatama, sirov. Pečen dobija gorak okus. Jak miris bijelog luka, nakon konzumiranja, kroz pluća, u izdahu, je neprijatan, naročito za osobe koje ga izbjegavaju. Postoji i kineski bijeli luk (Allium sativum var. pekinense), koji je nešto blažeg okusa i mirisa. Raste u jednoj lukovici tj. čini ga jedno česne. Djeluje antibakterijski, antimikrobski i
sprječava formiranje trombova, odnosno arteriosklerotičnih promjena. Liječi prehladu, neke vrste raka i stimulira obnavljanje oštećenog DNA. Ispitivanjima je ustanovljeno da bijeli luk sadrži oko 200 aktivnih materija, u koncentrovanom obliku, a da ih najviše ima u lukovici, mada se u ishrani koriste cvijet, stabljika i listovi. Bijeli luk se koristi sirov, kuhan, kao dodatak jelima, ali i kao sredstvo za čuvanje hrane od kvarenja.

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

        Kinezi su još pre mnogo vjekova spravljali mnoge lijekove na bazi bijelog luka. U našoj narodnoj medicini bijeli luk se smatra univerzalnim lijekom za mnoge bolesti. Bijeli luk je postao univerzalni narodni začin, sirotinjska hrana i preventivni lijek. U narodu bijeli luk je lijek za sve, u njega se ima veliko i nepokolebljivo povjerenje. Za vrijeme raznih epidemija tifusa kolere, kuge, dezinterije, gripa i uopšte kad god se javljao veliki pomor naroda od zaraznih bolesti, uvek je kao preventivno i kurativno sredstvo preporučivan i svakodnevno upotrbljavan, prije svega, bijeli luk.

        Bijeli luk se kao lijek koristi sirov ili kuhan, ali i kao dodatak jelima. Pored toga, sok od bijelog luka se upotrebljava za spravljanje tinktura ili za spravljanje premaza ili obloga. Postoje tablete i kapsule bijelog luka pa ih mogu koristiti i osobe koje ne vole ukus i miris bijelog luka. Bijeli luk ima dezinfekciono, antibakterijsko i fungicidno dejstvo, tako da se njegovo djelovanje upoređuje sa najboljim antibioticima. Treba voditi računa o tome da bijeli luk zajedno sa visokim dozama vitamina E, ginka, heparina, aspirina i trentala može izazvati neželjena dejstva, pa se onda treba konsultovati sa ljekarom.

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

        Za bijeli luk važi da je najbolji prirodni lijek protiv virusa i prehlada, a njegovi ljekoviti sastojci poznati su od davnina. Preporuke da ga svakodnevno koristite naročito su aktuelne u zimskom periodu kada sa svih strana vrebaju virusi. Najvažniji sastojak bijelog luka je ahoin čiji efekat je bolji od dejstva aspirina koji djeluje na manje stvaranje tromboksana. Ali, ahoin, osim tog djejstva, ima i još sedam načina da spriječi sljepljivanje trombocita i stvaranje ugruška. U bijelom luku nalazi se i adenozin koji takođe djeluje protiv zgrušavanja krvi i to ne samo preventivno, već ima sposobnost da već formirane ugruške rastvori.

        Redovnom primjenom podstiče prokrvljenost i olakšava protok krvi, snižava povišeni krvni pritisak i masnoće u krvi. Odličan je antioksidans, pa štiti organizam od djelovanja slobodnih radikala. Dokazano je da ima pozitivan uticaj na rad želuca, a ima i citostatičko delovanje. Generalno, povoljno utiče na imuni sistem, usporava starenje organizma, jača otpornost prema infekcijama. Jedan je od najdjelotvornijih prirodnih antibiotika, posebno u borbi protiv ešerihije koli i stafilokoka. Konačno, koristi se kod bronhitisa, sprečava grip, a spoljnom primjenom može da ublaži i reumatične bolove.
Dovoljno je da dnevno pojedete dva do tri čehna belog luka, kako bi se postiglo njegovo antitrombotičko dejstvo. Može se jesti kuhan ili sirov, važno je da ga jedete svaki dan.

Dosta je efikasniji ako ga izgnječite nego isjecate pošto se gnječenjem oslobađaju enzimi i alicin koji prelazi u ahoin. Kuhanjem se takođe oslobađa ahoin i najbolje je da ga kuhate sa paradajzom ili drugim namirnicama koje oslobađaju kiselinu. Ako se izgnječen bijeli luk prelijete sa malo votke i ostavite par dana da stoji nepokriven, tako će se osloboditi dosta ahoina. Na tome se zasniva ruski narodni lijek za čišćenje krvi. Popularna grčka salata oslobađa dosta ahoina jer se kod nje gnječen beli luk meša sa feta sirom i maslinovim uljem.

Bijeli luk / Češnjak (lat. Allium sativum)

 

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

        Luk (obični) ili crveni luk (lat. Allium cepa) biljka je iz porodice Alliaceae. Srodna je češnjaku, poriluku i vlascu. Upotrebljava u kulinarstvu i medicini. Pojam luk, kada je vezan za biljku koristi u
imenu mnogih vrsta iz roda Allium, ali samo ime "luk" bez pridjeva obično se odnosi na Allium cepa. Biljna vrsta Allium cepa poznata je samo kao kultivirana biljka, ali njezini divlji srodnici u prirodi se pojavljuju u središnjoj Aziji. Među najsrodnijim vrstama u prirodi smatraju se Allium vavilovii Popov & Vved. i Allium asarense R.M. Fritsch & Matin iz Irana, makar neki autori ističu mogućnost da su te vrste nastale sjemenskim uzgojem već kultiviranih sorti .

        Luk spada među najstarije povrtlarske kulture i od davnina se upotrebljava za prehranu ljudi. Miris mu je aromatičan, a okus snažan, manje ili više ljut. Okus luka ovisi o klimi u kojoj raste - što je blaža klima, to je luk slađi. Latinski naziv za luk u prijevodu znači "jedan", "jedinstven", a za to postoje dva razloga. Jedan je taj što luk ima jednu jedinstvenu glavicu, za razliku od svog srodnika češnjaka, dok je drugi razlog taj što se sama glavica luka sastoji od više ujedinjenih, koncentrično poredanih listova koji čine glavicu luka. Ubraja se u one vrste povrća (kao što su primjerice peršin, celer, pasternjak, poriluk...) koje se koriste i kao začini, pa je stoga ponekad teško odrediti pravu granicu između povrća i začina.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

       Sorte luka razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto tu je visoka sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Ima izražajnu aromu, a naziv je dobio prema svojoj boji – bijeli, žuti i crveni (ljubičasti). Tu spada i ljutika, sorta luka s manjim glavicama. Luk potječe iz Azije i Bliskog Istoka, a uzgaja se preko 5000 godina. Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide, dok su faraoni (npr. Tutankamon) stavljali luk u grobnice da im posluži u zagrobnom životu. U Indiji se još u 6. stoljeću luk, osim u kuhinji, koristio i za liječenje. Popularnost luka održala se i u starih Grka i Rimljana, a osobito su ga koristili siromašni slojevi ljudi kao dodatak svojim jednostavnim jelima. U srednjem vijeku bio je nezamjenjivo povrće u mnogim europskim zemljama, pa se čak posluživao kao dio zdrava doručka. Kristofor Kolumbo proširio je luk na zapad, a danas su najveći uzgajivači ovoga široko rasprostranjenoga povrća Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Španjolska.

       Luk ima samo 42 kcal / 176 kJ na 100 g, od čega najviše energije dolazi od ugljikohidrata (92%). Prosječan hemijski sastav luka je: vlaga 91%, proteini 1,2%, masti 0,1%, vitamin C 6 mg/100 g. Po hemijskom sastavu postoji samo jedna velika razlika: luk vlasac bogat je beta-karotenom (3,4 mg/100 g), i vitaminom A (0,56 mg/100 g), što nije slučaj sa češnjakom i crvenim lukom. Ova namirnica dobar je izvor dijetalnih vlakana, vitamina B6, folata i mangana, a uz to je i vrlo dobar izvor vitamina C. Sadrži vrlo malo zasićenih masti, kolesterola i natrija.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

        Osobito jak miris luku daju tvari bogate sumporom, koje su jednako tako odgovorne i za njegova ljekovita svojstva. Uz to, luk je bogat i kromom, mineralom u tragovima koji pomaže u staničnoj rekaciji s inzulinom, zatim vitaminom C i brojnim flavonoidima, osobito quercitinom. Specifičan ljuti okus i miris luka posljedica su eteričnih ulja. Svojim sastojcima luk pojačava apetit i pospješuje probavljanje hrane. Veći unos luka u organizam smanjuje razinu glukoze u krvi. U tom procesu pomoćni element je i prisustvo kroma u luku, koji pomaže stanicama da pravilno reagiraju na oslobođeni inzulin. Istraživanja kod dijabetičara pokazala su da krom može smanjiti brzo podizanje šećera u krvi, povećati tolerantnost stanica na glukozu, smanjiti razinu inzulina, te smanjiti kolesterol i trigliceride. Jedna šalica svježeg luka (oko 250 g) sadrži skoro 20% dnevnih potreba za ovim mineralom.

        Redovita uporaba luka i češnjaka u prehrani smanjuje povišeni krvni tlak i razinu kolesterola u krvi, što posredno utječe i na prevenciju od ateroskleroze, te srčanog i moždanog udara. Ovakva prevencija rezultat je kombinacije tvari bogatih sumporom, kroma i vitamina B6 iz luka. Istraživanje, provedeno na 100 000 ispitanika koji su prehranom često unosili luk, čaj, jabuke i brokulu, bogate izvore flavonoida, pokazalo je da su oni smanjili rizik od srčanih bolesti za 20%. Također, upotrebom luka u prehrani dva ili više puta tjedno značajno se smanjuje rizik od nastanka raka debelog crijeva. Pokazalo se da meso pripremano s lukom znatno smanjuje količinu kancerogenih tvari u odnosu na
meso pripremano bez luka. Osim toga, luk smanjuje i upalne procese koji su povezani s reumatoidnim artritisom i prehladom, te alergijsku reakciju odgovornu za napad astme. Isotiocijanati iz luka djeluju protuupalno, te zajedno sa quercitinom i vitaminom C, koji uništavaju štetne bakterije, čine luk idealnim dodatkom juhama i pirjanim jelima u sezoni prehlada i gripa. Općenito možemo reći da luk ima mnoga ljekovita svojstva budući da, osim što pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira i crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i dijuretično, te pročišćava organizam.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

 

       Kod kupovanja izaberite glavice luka koje su čiste i dobro oblikovane. Vrat glavice luka ne smije biti otvoren, dok ljuska treba biti pripijena, a ne hrskava i lomljiva. Izbjegavajte korištenje luka koji je proklijao, ima plijesan, mekanu glavicu ili mrlje. Luk čuvajte na sobnoj temperaturi, na tamnom i prozračnom mjestu. Možete ga čuvati u mrežastim košarama, da zrak može cirkulirati ispod glavica luka. Izbjegavajte luk stavljati zajedno s krumpirom jer će izgubiti vlažnost, a time se i prije pokvariti. Vrijeme čuvanja je 1–2 mjeseca, ovisno o sorti, a najduže se može čuvati luk sa žutom (narančastom) ljuskom. Kod kupnje mladog luka bitno je da su glavice čvrste i bijele, a vrhovi svježi i zeleni. Koristite ga odmah ili najmanje dva dana nakon kupnje, a čuvajte ga u plastičnoj vrećici ili dobro zatvorenoj posudi u hladnjaku, jer vrlo brzo gubi na nutritivnoj vrijednosti. Termički obrađen luk možete čuvati nekoliko dana u zatvorenoj plastičnoj posudi. Ne stavljajte luk u metalne posude jer će izgubiti boju. Nasjeckan luk se može i zamrznuti, bez prethodnog blanširanja, ali zamrzavanjem gubi na jačini okusa.

Luk / Crveni luk (lat. Allium cepa)

Origano (lat. Origanum vulgare)

Origano (lat. Origanum vulgare)

        Mediteranski origano sasušeni je list biljke Origanum Vulgare L. Origano ili divlji majoran je začinska i ljekovita biljka iz familije usnatica (lamiaceae). Ime je dobila iz grčkog (Oros=brdo, Ganos=nakit), preko italijanskog jezika, "origano" - brdski nakit. Ima snažan i aromatičan miris. Okus mu je također snažan i ugodno gorkast. Premda se ovaj list može upotrebljavati svijež, uglavnom se koristi sasušen i smrvljen. Činjenica da su mažuran i origano oboje iz obitelji metvica roda Origanum već kazuje da imaju sličnosti u izgledu, okusu i aromi. Susrećemo ih u mediteranskom podneblju, kao divlji mažuran biljke oregano koji naraste i više od pola metra visine. Najpoznatije su grčka, španjolska i meksička sorta, a razlikuju se po jačini arome i okusa. Domovinom mažurana smatra se istočno Sredozemlje, a uzgaja se na područjima s umjerenom klimom, jer je osjetljiv na mraz. Spominje se još u starom Egiptu, gdje je bio posvećen bogu Ozirisu.

       Jednogodišnja je biljka koja raste kao mali polugrm visine do 50 cm. Listovi su mali s kratkim peteljkama, a cvjetovi bijeli ili blijedoružičastocrveni. Biljka je jako aromatična, gorka okusa. Odomaćen u Sredozemlju, nezamjenjiv je u grčkoj, španskoj, turskoj i italijanskoj kuhinji. Danas se uzgaja posvuda u srednjem pojasu. Raste i divlji na suhim travnjacima i rubovima šuma, na
krečnjakom bogatom i osunčanom tlu. Divlji majoran je višegodišnja biljka, koja naraste i do 70 cm, karakteristične opore arome i okusa. Iz korijena , rizoma, rastu uspravne, kvadratne stabljike. Tamnozeleni listovi su ovalni, dužine do 4,5 cm i širine do 3 cm. Cvjeta od jula do septembra roza-ljubičastim, rijetko bijelim cvijetom, koji oprašuju pčele i leptiri.

Origano (lat. Origanum vulgare)

        Poznat je kao neizostavan začin pri spravljanju pizze. Dobar je kao dodatak omletu, italijanskim sosovima, jelima s paradajzom, janjetinom ili povrćem. U teksaško-meksičkoj kuhinji koristi se uz kim, čili, bijeli luk i luk, naročito u jelu Chili con Carne. Također se koristi u turskoj, palestinskoj, libanonskoj, egipatskoj, sirijskoj i portugalskoj kuhinji, a našao je mjesto u kuhinjama latinske Amerike i Filipina. Origano je sastavni dio chili začina, a koristi u talijanskim, španjolskim i meksičkim jelima. Gotovo je neophodan sastojak za pizzu, a ukusan je i u umacima za tjesteninu, omletima, jelima sa mesom i rižom. Ako mažuran koristite svježi onda je aromatičniji, a dužim kuhanjem gubi aromu pa je poželjno da ga dodajete pri kraju kuhanja, dok suhi dodajte na početku kuhanja.

       Ljekovitost biljke bila je cijenjena još u antičkoj Grčkoj. Hipokratu je služila za ubrzavanje poroda i u liječenju hemoroida. Danas se najviše koristi kao čaj protiv grčeva u trbuhu, bolesti probavnog trakta i gornjih dišnih puteva. Stari Rimljani su ga koristili kao miris nakon kupanja i kao ulje za masažu, ali i kao sredstvo za dezinfekciju i konzervans. Origano ima visoku antioksidativnu aktivnost budući da sadrži velike količine fenolnih tvari i flavonoida, dokazano je da djeluje antimikrobno na patogenu bakteriju Listeria monocytogenes. Velik dio čine eterična ulja (thymol, carvacrol,cymol) i gorke tvari. U 100g svježeg origana je 267,2 mg vitamina C.

Origano (lat. Origanum vulgare)

        Najpoznatija eterična ulja origana su karvakrol i timol, u manjoj količini zastupljeni su cimol, pinen, ocimen i kariofilen. Vrste koje rastu u Grčkoj, najbogatije su karvakrolom. Lišće i cvjetne stabljike imaju jaki antiseptičke, antispazmatske, karminativne i druge učinke. 100 grama svježeg lišća origana ima 267 mg vitamina C. Nove studije s američkog sveučilišta Long Island pokazuju da origano ubija stanice raka prostate – istraživači su toliko oduševljeni ovom biljkom da očekuju kako će postati standardni tretman u liječenju raka prostate, i to bez nuspojava.

        Istraživanja su pokazala fenola karvakrola, tvari koja origanu daje karakterističan ljut okus, i toplu aromu. Karvakrol se također može naći u esencijalnom ulju timijana i metvulje, u veoma širokom rasponu 5-75%, dok razne vrste origana imaju od 50-80%. Karvakrol je uzrokovao apoptozu, odnosno programiranu smrt stanica raka u laboratorijskim testovima koji su provedeni na Sveučilištu Long Island iz New Yorka. Ovi se rezultati podudaraju s ranijim saznanjima da pizza smanjuje rizik od raka. U početku se pretpostavljalo da se radi o učinku likopena, no sada izgleda da likopen i karvakrol djeluju sinergistički u uništavanju stanica raka.

Origano (lat. Origanum vulgare)

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Peršun je dvogodišnja biljka s bijelim, tankim i dugačkim korijenom. Stabljika je gola, malo žljebasta i uglasta. Listovi su različitog nazubljenog oblika. Peršin je list biljke Petroselinum Crispum, koji se može upotrebljavati svijež ili sasušen. Vrlo je popularan kao dekoracija za jelo, izvrstan je kao osvježivač daha. Peršun ima lagan, svjež miris i okus. Svježi peršun mnogo je ukusniji od sasušenoga. Još su stari Egipćani koristili divlji peršun kao sredstvo za lečenje bolesti bubrega i mokraćnih puteva. Plod i ulje deluju diuretično, pomažu u izlučivanju soli iz organizma. Takođe pomaže kod upale prostate, pri otežanom mokrenju, ali i u slučajevima oticanja nogu, reumatizma, artritisa, gihta i gojaznosti. Stari Grci, koji su peršun smatrali svetom biljkom, nisu ga koristili za jelo. Od njega su pravili vijence, koje su nosili na svečanim gozbama i kitili svoje heroje. Za razliku od njih, stari Rimljani su ga jeli, naročito gladijatori pre borbe, jer su vjerovali da im daje snagu, jača reflekse i čini ih lukavijim. Do kraja srednjeg vijeka, peršun je bio isključivo ljekovita biljka, a njegovo sjeme se čak smatralo lijekom protiv kuge.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Međutim, fitoterapeuti napominju da peršun ne smije da se koristi ako postoji upala bubrega. To se naročito odnosi na sjeme, koje djeluje znatno jače od korijena i lista. Ova biljka povoljno utiče na rad jetre, pa se preporučuje kod žutice i drugih oboljenja. Osim toga, podstiče krvotok i dobro djeluje na nervni sistem - ublažava letargiju i anksioznost. Peršun je koristan u ishrani dijabetičara. Za njegovu ljekovitost znaju i žene koje imaju problema sa bolnom ili neredovnom menstruacijom. Grickanje peršuna u danima pre ciklusa otklanja višak tečnosti iz tela i sprečava predmenstrualno nadimanje. Deluje i na polne žlezde, kao i kod neplodnosti. Sveže zdrobljeno lišće pomaže kod bolova u uhu i zubobolje. Čaj od sjemena peršuna snižava tjelesnu temperaturu, opušta glatke mišiće u cijelom tijelu, olakšava glavobolju, migrenu, astmu, grčeve u stomaku. Djeluje antiseptično na posjekotine i rane, a ublažava i nadražaje od uboda insekata.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Energetska vrijednost peršuna je mala i iznosi oko 190 kJ/100 g za lišće, a za korijen tek 90 kJ/100 g. Ali, zato u 100 grama sirovog lišća ima čak 1.600 miligrama mineralnih materija. Polovina od toga je kalijum, a ostalo gvožđe (zbog čega je peršun povoljan za liječenje anemije), kalcijum, mangan, magnezijum, bakar, fosfor i manje količine drugih mikroelemenata, važnih za ljudski organizam. Ono što peršun svrstava u red visokovrijednih namirnica, jeste sadržaj vitamina. Prije svega vitamina C, kojeg u 100 grama lišća ima 170 miligrama, što je kod povrća najviša vrijednost. Ova biljka sadrži i karoten (provitamin A), kao i vitamine B1, B2, B6 i B12 - koji uz gvožđe povoljno djeluje na obnavljanje eritrocita (crvenih krvnih zrnaca). Inače, specifičan  miris i ukus potiču od eteričnog ulja, koje čini čak 42 različita sastojka.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

        Peršun nije sasvim bezopasna biljka. Prije svega, njegovo korišćenje tokom trudnoće mora da bude kontrolisano i dozirano. Kao lijek za bubrege ne smije da se uzima bez odobrenja ljekara, a peršunovo ulje (Oleum petreselini) smije da se upotrebljava samo prema ljekarskom receptu. Ono
dobro dijeluje kod krvi u urinu, za ispiranje mokraćnih kanala, kao i kod kamenca u bubregu i bešici. Za spoljašnju upotrebu, primjenjuje se kao zaštitno sredstvo protiv insekata. Međutim, eterično ulje može da ima i neželjene učinke. Sastojci miristicin i apiol su u malim količinama veoma djelotvorni, ali u većim količinama mogu da imaju toksično delovanje (iritacija gastrointestinalnog trakta, oštećenje jetre, aritmije, jake kontrakcije...).
 
        Lišće peršuna treba uzimati u svježem stanju, jer jedino tako zadržava svoja bitna svojstva. Peršunov list je izuzetno djelotvoran kao sredstvo koje podstiče izlučivanje štetnih materija iz organizma, a povoljno utiče na cirkulaciju i uopšte srčane smetnje. U kulinarstvu peršun se
upotrebljava kao začin zbog svog specifičnog i izrazito prijatnog mirisa. Kao začin koristi se najviše list koji se jelima obično dodaje sitno sjeckan na kraju pripreme jela. Korijen se koristi kao dodatak supama i varivima. Peršun se upotrebljava u raznim jelima: jelima sa mesom, peradi i ribom, juhama, salatama, jelima sa povrćem, u umacima i prelivima. Danas bez ovog začinskog povrća ne može da se zamisli nijedna svjetska kuhinja.

Peršun / Peršin (lat. Petroselinum crispum)

Lovor (lat. Laurus nobilis)

Lovor (lat. Laurus nobilis)

        Lovor ili lovorika , biljka iz porodice lovora , zimzeleno stablo ili grm s tamnozelenim, kožastim, kopljastim listovima. Cvjetovi dvodomni, neugledni, žute boje. Plod: modrocrna koštunica (bobica). Lišće joj je dugo od 6-12 cm i široko od 2-4 cm, sa karakterističnim blago zarubljenim
krajevima. Dvodomna je, sa muškim i ženskim cvjetovima na različitim stablima. Svaki cvijet je žuto-zelene boje promjera oko 1 cm, grupisani u kitice. Plod je malena crna bobica duga 1 cm, a sadrži samo jednu sjemenku. Lovor je od antike bio vrlo cijenjen kao sveto drvo čije su se grančice darivale pobjednicima i pjesnicima kao znak najveće počasti i slave.

         Potječe iz zapadne Azije odakle se proširio zemljama Sredozemlja. U zemljama uz Sredozemno more lovor raste samoniklo, a uzgajaju ga kao ukrasni grm ili drvo i kao mirodiju. Najbolje uspijeva u bogatoj, dobro dreniranoj zemlji i u blagim klimatskim uvjetima. Razmnožava se sadnicama, a mogu se upotrijebiti i mlade sjemenjače iznikle iz sjemena ispod matičnog stabla. Kao začin koristimo listove koje pažljivo otrgnemo s grana i sušimo u sjeni kako bi očuvali zelenu boju i aromu.

Lovor (lat. Laurus nobilis

          Danas se lovor koristi u hortikulturi kao stablo ili kao formalno oblikovana živica, u kulinarstvu kao začin i u pučkoj medicini kao ljekovita biljka. Ljekovita tvar su eterična i masna ulja iz bobica i listova, a kao aktivne tvari prvenstveno sadrže pinen i cineol. U plodu se nalazi mnogo eteričnog ulja i masnoća, koje se presovanjem i iskuhavanjem izdvaja te tako dobija lovorovo ulje. U njegovom sastavu ima mnogo terpena, seskviterpena, alkohola i ketona. Listovi sadrže 1,3% eteričnog ulja, od čega je 45% cineola, 12% terpena, 3-4% seskviterpena, 3% metil-eugenola i drugih sastojaka.

         Ugodan miris listova potječe iz eteričnog ulja koje sadrži 50 posto cineola. Kod pripreme jela dovoljno je dodati samo jedan lovorov list, u suprotnom se može dogoditi da jelo poprimi gorkast okus. Lovorov list pomaže kod probave, a iscijeđeno ulje iz svježih plodova koristi se za liječenje kožnih osipa, tumora i bolnih mišića, te pospješuje prokrvljavanje i dezinficira. U primorskim krajevima upotrebljavaju lišće lovora za konzerviranje i oblaganje suhog voća, prije svega suhih smokava, a ako vam se u kuhinji pojave mravi, svoje ćete namirnice najlakše zaštititi tako da oko njih poslažete listiće lovora.

Lovor (lat. Laurus nobilis)

        Lovorov list se upotrebljava kao začin, kao dodatak supama, čorbama, jelima s mesom i ribom. Plod lovora se ranije koristio kao antiparazitik, protiv ušiju i češanja, no zbog česte preosjetljivosti ljudi izbačen je iz upotrebe.

Lovor (lat. Laurus nobilis)

Anis (lat. Pimpinella anisum)

Anis (lat. Pimpinella anisum)

        Anis (lat. Pimpinella anisum) zvan još aniš, slatki januš, potječe iz Egipta od ploda mediteranske biljke, a danas se najviše uzgaja u Španjolskoj. Anis je jednogodišnja biljka karakterističnog mirisa i slatkastog ukusa. Biljka je 25 do 60cm visoka. Listovi su srcoliki i nareckani, a listići na drškama su pretežno todjelno nazubljeni. Cvjeta malim, bijelim cvijetom od jula do septembra. Plodovi koji zriju u augustu i septembru, jajastog su oblika, 3mm dugi i prekriveni sivim dlačicama. Ne treba ga zamjeniti sa zvjezdastim anisom, koji dolazi iz Kine i ima slična svojstva, ali sa domaćim anisom nije u srodstvu.

        Izvrstan je začin za kolače bogat eteričnim uljima. Miriše ugodno i svježe, a takav mu je i okus. S obzirom da mu miris brzo hlapi ne treba ga držati u većim količinama, pogotovo ne samljevenog. Sušene anisove sjemenke najčešće se upotrebljavaju u kulinarstvu kao začin za kolače i hljeb, te za variva, umake i salate. Poboljšava ukus kompotima i pekmezu. Najbolje ga je prije uporabe usitniti, a pri začinjanju anisom ne treba dodavati druge začine zbog njegovog intenzivnog okusa, zbog čega se teško slaže s ostalim začinima. Evropljani koriste anis u pripremi kolača, keksa i slatkog hljeba. U nekim zemljama Bliskog Istoka i u Indiji dodaje se juhama i gulašima. Slatki okus anisa vrlo je popularan za pripravu slatkiša, a anisovo ulje upotrebljava se u pripremi specijalnog likera.

Anis (lat. Pimpinella anisum)

Anis (lat. Pimpinella anisum)

        Svi dijelovi biljke su ljekoviti. Plodovi, odnosno sjemenke skupljaju se u jesen. Korijen se vadi u proljeće, a stabljike, cvjetovi i listovi beru se tijekom ljeta i jeseni. Anis neravnomjerno sazrijeva, a sjeme se žanje kad grane postanu žućkaste, a plodovi sivo crni. Plodovi se mogu brati vršalicama za žito. Nakon vršidbe plodovi se suše u tankom sloju. Osušena biljka se omlati, a zatim se plodovi još malo suše, čiste i spremaju. Cijeli plodovi u suhoj, hladnoj i mračnoj prostoriji zadržavaju svoju kakvoću i po dvije godine, a samljeveni začin treba upotrijebiti što prije.

        Kod anisu su ljekoviti prvenstveno plodovi, koji se skupljaju u jesen. Također su ljekoviti i svi dijelovi biljke. Anis uspješno liječi i pomaže kod brojnih bolesti – potiče rad srca i različita izlučivanja. Povoljno utječe na probavu jer pospješuje izlučivanje probavnih sokova i sprječava napuhavanje i vjetrove. Pospješuje i uriniranje, izlučivanje mlijeka kod žena, menstruaciju te odstranjuje gliste kod djece. Anis pojačava rad živaca, a posebno kralježne moždine te štiti od različitih infekcija; primjenjuje se kod poteškoća kao što su migrena, vrtoglavica, bolne menstruacije, katar dišnih organa, bronhitis, hripavac, astma, slaba cirkulacija, suviše masna koža.

Anis (lat. Pimpinella anisum)

       Upotrebljava se u proizvodnji likera i drugih alkoholnih pića, kao sambuca, raki, pastis ili anisette. Poznata je makedonska mastika. Miris i ukus dolaze od anethola, dok se destilacijom dobija anisol. Danas se koristi pri spravljanju peciva i kao dodatak slatkišima, naročito bonbonima. Anis je poznat i u industriji mirisa. Destilatima anisa liječi se kašalj, grčevi i nadutost. Anis djeluje antibakterijski, potpomaže žljezde probavnog trakta. Za pripremu čaja, kašičicu anisa umješati u šolji vruće vode i ostaviti poklopljeno 10 min. Eterična ulja anisa bivaju preko pluća izbačena, te je sastavni dio čajeva protiv kašlja. Djeluje protiv nadimanja, smiruje grčeve i ubrzava probavu.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Bosiljak naziv potiče od grčkog basileus - kraljevski. To je začinska biljka iz porodice usnatica. Bosiljak je list Ocimum Basilicum, lisnate biljke jarko zelene boje. Ime je dobila zbog svog bogatog mirisa. Biljka potiče sa afričkog kontinenta. Kultivirana je još u starom Egiptu. Predpostavlja se da je sa osvajanjima Aleksandra Velikog došla u Makedoniju i Grčku. Danas je rasprostranjena na širem području Sredozemlja. Najveći izvoznici su Italija, Francuska, Maroko i Egipat. U dijelovima srednje Evrope bosiljak je kultiviran od XXII stoljeća. U SAD najviše se uzgaja u Kaliforniji.

        Uzgoj nije jednostavan, jer biljka zahtijeva mnogo svjetla i toplinu. Ako je rasad izložen previsokim ili preniskim temperaturama, suši ili prekomjernom nađubrivanju, jednostavno se sasuši. Da bi se produžilo vrijeme berbe, beru se odrasli listovi, na čijem mjestu narastu novi izdanci. Svjež je aromatičan, dok suhi i kuhani listovi gube na aromi. U Indiji i Jugoistočnoj Aziji, bosiljak se smatra svetim pa se koristi i u vjerskim obredima. Bosiljak ima slatkast miris. Bosiljak je jednogodišnja biljka. Raste grmasto visine od 20 do 60cm. Cijela biljka ima aromatičan miris. Stabljika, listovi i cvjetne čašice prekriveni su finim dlačicama. Listovi su ovalni, 1,5 do 5cm dugi i do 3cm široki. Rubovi lista su glatki. Cvate od juna do septembra. Na 2,5mm dugoj cvjetnoj dršci naraste petolatičasti cvijet u obliku zvona. Dva nejednaka para prašnika srasli su sa krunom. Plod je 1,5 do 2mm dug i omotan uvećanom čašicom.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Zbog svog slatkastog i prijatnog mirisa jedan je od omiljenijih začina u mnogim profinjenim kuhinjama svijeta, pogotovo u talijanskoj i francusko-maritimnoj kuhinji. Upotrebljava se pri spravljanju povrtnih juha, umaka, tjestenine, pri pripremanju lakših jela od mesa, peradi, ribe i morskih plodova, te kao začin u umacima za salate. Od njega se spravlja i poznati italijanski regionalni specijalitet pesto, umak od zrna pinije i bosiljka, sa maslinovim uljem. Bosiljak upotpunjuje i razne čajeve. Bosiljak djeluje antibakterijski, umirujuće, protiv teškoća probave, grčeva i bolova.
Upotrebljava se u liječenju bolesti mokraćovoda, upale crijeva, grčeva, povraćanja, nadimanja, zatvora i migrene. Zbog štetnog estragola koji je sadržan u bosiljkovom ulju, veća ljekovitost se pripisuje indijskom bosiljku.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Bosiljak se tek nedavno pokazao kao odlično sredstvo koje pomaže saniranju otoka i liječenju upala uzrokovanih artritisom.Moćna biljka smanjuje otoke djelujući poput protivupalnih lijekova.I to nije sve. Kod oboljelih je osoba, koje su učestovale u istraživanju, ova moćna biljka smanjila spomenute simptome za nevjerojatnih 73 posto. Bosiljak, poput protivuupalnih lijekova, aktivira isti enzim -  uključujući ibuprofen i tilenol. Ipak budite na oprezu! Nedavno je istraživanje pokazalo kako pretjerana konzumacija tilenola uzrokuje probleme sa jetrom. Bosiljak ima antibakterijska svojstva i
štiti od patogena, čak i kod osoba koje su postale otporne na antibiotike. Bosiljak štiti od slobodnih radikala i  štiti vašećelije i hromosome od oštećenja uzrokovanih zračenjem (čak i od zračenja koje uzrokuju mobilni telefoni).

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)

        Bosiljak sadrži u velikom procentu eterična ulja (linalol, estragol ili campher). U listovima ima ugljičnih hidrata, proteina, vitamina A i C i kiselina (oleanol i ursol). Bosiljak se upotrebljava sviježe ubran i sasušen, mada je njegova aroma puno izraženija kada se upotrebljava kao tek ubran list. Njegov okus naročito dolazi do izražaja u kombinaciji sa češnjakom i rajčicom. Bosiljak je vrlo često sastojak talijanskih recepata. Dodaje se juhama, umacima, salatama, prelivima, mesu, ribi, plodovima mora, jajima, te tjestenini i pizzama.

Bosiljak (lat. Ocimum basilicum)